AUSTRALIAN CROATIAN CLUB

Hrvatski Dom Canberra

  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
Hrvatski

15. svibnja 2011

Komemoracija 66. obljetnicu Bleiburške Tragedije u Hrvatskom Domu Canberra

Bleiburg je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti i največi pokolj u povijest Hrvatskoga naroda. Početak ove tragedije dogodio se od 8. do 15. svibnja 1945. kada su, prema britanskim službenim procjenama, se preko 200,000 Hrvatski vojnika i oko pola milijuna civila počeli u nepreglednim kolonama povlačiti prema Britanskoj vojsci preko austrijskoj granici. Povlačenje je počelo iz Zagreba na 1. Svibnja. Englezi su svijedočili da kolone su bile preko 60 kilometara od Dravograda do Maribora.

Britanska vojska, uz asistenciju britanske tajne službe, prijevarom je izručila ratne zarobljenike Titovim partizanima, znajući da će oni nakon izručenja biti pobijeni, pokazuju to do sada neobjavljeni britanski dokumenti od 18. svibnja 1945. godine.

Masovne pokolje su trajale od 16. svibnja do kolovoza 1945. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945., ali je ubijanja bilo i kasnije i trajalo preko dvije godine. Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od jugo-komunista i srba od 1945. Točni broj stradalih ni danas nije poznat, no sigurno je da se broji do 500,000 žrtava.  Zato se imenom Bleiburški pokolj označavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom slijedećih mjeseci, nazvani Križni putevi.

Stotina tisuća muškaraca, žena i djeca su marširali, ruke vezane žicom, kroz sela i gradove u južnoj Austriji i Sloveniji i kroz Hrvatsku.  Na putu prema logore, oni su  bili uskraćeni hrane i vode, pretučeni i silovani. Oni koji nisu više mogli hodati su ubijeni iz vatrenog oružja i bačeni u plitkim grobovima ili u jama. Ranjenih i bolesnih hrvatskih vojnika i civila u bolnicama i polje kampovi su stavljane na vagone i poslali prema kampove. Za većinu sudionika, bio je to put bez povratka. Samo rijetki su, nakon mjeseci patnje, gladi i bolesti uspjeli preživjeti i vratiti se na svoja pusta ognjišta. Bilo je slučajeva da neke od njih ni rođene majke nisu prepoznale, kad su konačno stigli doma. Oni koji su preživjeli bi potrošili do desetak godina u koncentracijskim logorima, prisilnim radom i po zatvorima.

Masovna ubojstva civila i vojnika, marševi smrti, koncentracijski logori, mučenja i pljačke, sve je stavljeno u pogon kako bi se zgazio hrvatski narod i kako bi se on trajno mogao terorizirati. Budući da su vojno pobijedili, srbi i komunisti nastoje uništiti hrvatski nacionalizam. U tom cilju moraju brisati ljude koji bi mogli uzeti oružje protiv njih, ali također oni moraju eliminirati  „društveno opasne elemente", t.j. građanstvo  i njenu intelektualnu i „reakcionarnu“ elitu.

Bivši ministri i državni tajnici Nezavisne Države Hrvatska i visokih vojnih časnika, intelektualaca i akademika vrlo brzo su osuđeni na smrt i pogubljeni. Hrvati koji su dali podršku hrvatske neovisnosti bili su napadnuti i progonjeni - umjetnici, znanstvenici, suci, liječnici, osoblje bolnica, članovi znanstvenih i športskih institucija, povjesničara, novinari, pisci, pjesnici, itd..

Komunistički režim, bilo odredbama, bilo svojim autoritetom sakriva nijekanje pravde i zločina, želeći time ukinuti vjeru u boga i uništiti duhovnu baštinu hrvatskog naroda.  Na primjer, dvojica čelnika Hrvatske pravoslavne crkve osuđeni su na smrt. Zagrebački muftija javno je obješen ispred džamijeu gradu, dok u selima Bosne i Hercegovine, brojni  imami i hafizi prolaze kroz istu tragičnu sudbinu.  Tijekom rata, katolički kler je već bio predmetom mržnje, koliko od pravoslavnih četnika toliko i od strane ateističkih partizana. Stotina fratra i svećenika su ubijeni, često pod užasnim uvjetima kao na primjer vlč. Juraj  Gospodnetić i vlč. Pavao Gvozdanić – oboje njih nabijeni na kolac i pečeni na vatri, ili pak vlč. Josip Brajnović i  vlč. Jakov Barišić kojima je koža oderana. Nakon „Oslobođenja,“ borba uništenja se nastavlja. Budući da su označeni kao "neprijatelji naroda"  i „ agenti inozemnih reakcionara“, stotine redovnika biva zatvarano i likvidirano. Crkvena imovina je oduzeta, a vjerski tiski zabranjeni. Stepinac osuđen je na 16 godina prisilnog rada.

Oni koji su uspjeli zaobići Bleiburg, iznašli su puteve spasa dalje na Zapad. Iz izbjegličkih logora u Austriji i Italiji, organizirano su raseljavani na sve kontinente, isprva u zemlje Južne Amerike, a kasnije pretežno u Australiju i Kanadu.

Izručivanja žrtvi kod Bleiburga jedna je od najbolje čuvanih tajni u modernoj povijesti svijeta, tajni o kojoj ni počinitelji nisu međusobno razgovarali. Nažalost, u čuvanju te tajne sudjelovale su i moćne sile svijeta koje su također željele prikriti zločin koji su počinili nad poraženim i razoružanim hrvatskim narodom.

Poslje drugog svijetskog rata, Vlada Jugoslavije je uzorila hrvatskih vojni groblja i pokušala izbrisati sve tragove Bleiburški pokolj. Još do 1974 grobova su uklonjeni da bi blokirali istragu o tragediji. Još u 1976 specijalni timovi su bili aktivni u Sloveniji i južnoj Austriji da pokriju dokaze zločina. Američke i britanske vlade, upleteni u prisilne repatrijacije koji su doveli do pokolja, je također isto su tražile da se prikriju ili barem ignoriraju zločine.

U proteklih 20 godina na različite načine je evidentirano te dijelom locirano približno 1,500 masovni grobišta. Najviše u Hrvatskoj – preko 840, a i u Sloveniji - više od 600, i u Bosni i Hercegovini više od 90. Masovna grobišta bila su često razarana i uništavana, pretvarana u smetlišta i prikrivana na razne načine da komunisti i srbi mogu razglasiti da žrtve i njihovi grobovi jednostavno nisu ni postojali. Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale gdje se nalaze grobišta, nisu ih smjele posjećivati niti obilježavati. Ipak, ni strah od režima ni protok desetljeća nisu potisnuli u zaborav te žrtve kod njihove rodbine i prijatelja, ali ni kod još uvijek ustrašenih svjedoka ili pak počinitelja zločina.

Hrvatski narod je doživio dva genocida u dvadesetom stoljeću, po svršetku Drugoga svjetskog rata (Bleiburški pokolj) i u razadoblju srpske i crnogorske agresije na Hrvatsku početkom devedesetih godina – Domovinskog Rata. Ni za jedan genocid krivci nisu kažnjeni. Za masakr nad Hrvatima 1945. nije kažnjen ni jedan jedini pojedinac. Za etnocid 1991. do 1995. ad hoc međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji kaznio je nekoliko nižerangiranih srbijanskih oficira, nešto se četnika našlo pred srbijanskim i hrvatskim sudovima, i to je sve. Stvorena je tako visoka i stalna kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima.

A gdje je danas Država Hrvatska:

kada u Hrvatskom Saboru vladaju zakleti komunisti, hrvatski izrodi i srbski koljači iz Domovinskog rata;

kad se slavi, kao Državni praznik, 22 Lipanj

kada se ne priznaje Travanjska revolucija – desetog travnja

kad još mnogi trgovi i ulica nosu ime največega koljača u povijest Hrvata

kada se predaje Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercogovini dijelove hrvatske zemlje, kopna i more, samo kako bi današnja izdajnička hrvatska vlada osvojila pravo na konačnu propast Hrvatskog naroda u zapadni balkan (Jugosferu) u EU?!

Kao i za Drugi Svijetski Rat, danas se opet osuđuje Hrvatska.  I danas gine Hrvatska, Bleiburg se nastavlja, drugim sredstvima. Haaškom presudom izrečenom 15. travnja 2011. nedužni ljudi su osuđeni za zločine koje nisu učinili, a cijela nacija je definirana zločinačkim poduhvatom samim time što se branila od pokušaja uništenja. Štoviše, pravo na život i zaštitu istog nam je osporeno kao da nismo dio ljudske zajednice. Prežalosno je da se i danas kad se progone hrvatski branitelji i opet optužuju za izmišljene zločine, kao što se desetljećima zločincima proglašavaju i branitelji NDH.

Sve te velike žrtve hrvatskoga naroda kroz stolječa, na svakoj stopi hrvatske zemlje, koje su pale iz ljubavi, u obrani svoga naroda i domovine, sigurno zaslužuju najveće poštovanje i bolno sjećanje svih današnjih i budućih hrvatskih naraštaja, ako ćemo te naraštaje odgajati u zdravom moralnom, nacionalnom i obiteljskome duhu i vjeri, koja nas je održala u najtežim uvjetima, kroz stoljeća i tisućljeća na prostorima naše drage domovine Hrvatske.

Nije mrtav onaj koji je poginuo, nego je mrtav samo onaj, kojega ljudi zaborave. I danas dajemo počast onima, koji su bili žrtve...

Neka im bude slava i viječna...

Bog i Hrvati – Za Dom Spremni!


4. svibnja 2011 - PORUKA HRVATSKOM RADIO SATU

Nakon nedavne kritike na Hrvatskom Radio programu i kroz nedjeljnu Misu o Australsko-Hrvatskom Klubu, članovi Uprave Kluba žele dati slijedeću izjavu.

Australsko-Hrvatski Klub je sada a i uvijek će biti Klub koji će srdačno dočekivati i biti na usluzi hrvatskoj zajednici Canberre i Queanbeyana.

Kako znate, posljednjih par godina Klub je prošao kroz velike promjene koje su bile potrebne da bi se spasio od propasti.

Zajednica ne smije zaboraviti da je samo prije 30 mjeseci Klub bio na rubu propasti sa velikim dugovima koji su bili  skoro $400,000. Danas, svi duga kod banka su otplaćeni.

Stvarnost ovog nevjerojatnog rezultata je taj, što u prošlih 30 mjeseci niti jedna osoba nije primila centa za njihov dragovoljni rad.

Sadašnja Uprava i dragovoljci će nastaviti dalje sa radom kao DRAGOVOLJCI, radi dobrote srca svoga i za dobro hrvatske zajednice. Kako je žalosno, umjesto da se veselimo ovoj stvarnosti i uspjehu, Klub je pao pod kritiku od onih koji očekivaju da Klub im bude na raspolaganju, bez pomisli da su i oni mogli pomoći Klubu u danima potrebe.

Kao svako poslovanje koje se vodi pravilno i otvoreno Klub je uveo način da ni jedna osoba niti organizacija ne može imati koristi od ovog teškog rada zajednice sa ćime dovela Kub natrag u pozitivnu i blagotvornu organizaciju zajednice. Zajednica treba znati da svaki tjedan $2,000 treba samo da se vrata Kluba otvore (kao primjer, samo za struju i osiguranje treba otprilike $50,000 godišnje).

Iz tog razloga, pošteno je da organizacije koje bi željele za zaradu upotrijebiti Klub za njihove interese, da doprinesu cijeni osiguranja (inšurenca), struje, gasa, stolnjaka, čišćenja prostorijei drugih Troškova.

Klub je teškim radom pružio i dalje pruža zajednici toplu i ugodnu obiteljsku sredinu a time i našim mjesnim organizacijama. Kao primjer, dar za Hrvatski Katolički Centar za kip kardinala Alojzija Stepinca, ili opskrbljivanje prostorija i podržka Hrvatskoj Etničkoj Školi i Hrvatskoj Folklornoj Skupini (odraslih) i darivanje novčanih sredstava za dokumentarni film u odbrani Ante Gotovine.

Klub rado prihvaća radnu snagu dragovoljaca za dobro zajednice ali ne za pojedince ili organizacije koje žele u svakoj prilici ogovarati Klub ili žele profitirati iz teškog rada zajednice.

Što se tiče komeniranja Ženskog Društva ovako stvari stoje;

  • Ove godine, Majčin dan se trebao održati u (Croatia) Deakin Klubu. Žensko Društvo nažalost, kao i otkazivaje Nikolinskog piknika prošle godine, ostavili su rezervaciju do zadnje minute i kao rezultat Deakin je napravio dvostruku revervaciju prostorije.
  • Pitali su Australsko-Hrvatski Klub za prostoriju da bi mogli održati Majčin Dan na O'Connoru. Da bi se ovo održalo Klub je je otkazao rezerviranu funkciju jednog člana-temeljitelja.
  • Zakon Kluba je ako bilo koja organizacija traži podršku Kluba, onda se treba držati minimalnih zahtjeva. Organizacije kao Hrvatska Etnička Škola, Kolo i HNK O'Conor Knights poštivaju ovaj red.  Ali na žalost Žensko Društvo – ne. U stvari, veliki broj članica Ženskog Društva ćak i nisu članovi Kluba.
  • Istina je, Klub je zatražio prilog od $500 za potrebe povezane za održavanje funkcije. Isto kao crkva ili bilo koja organizacija Klub treba redovito pokriti novčane troškove.

Žensko Društvo je reagiralo na donaciju od $500 i ako one –

  1. Naplate za ulaz.
  2. Sakupe novac za kolaće,kekse,kavu
  3. Sakupe novac za srećke

I  na kraju, treba se zabilježiti, u 2008 kada je prijetila opasnost da se Klub zatvori niti jedanput Žensko Društvo nije Klubu ponudilo financisku pomoć.  Ako pomažu sve projekte u zajednici – zašto onda financiska pomoć nije došla u to vrijeme? I pored toga sadašnji članovu Uprave surađivali su u zadnje 3 godine da bi dali podršku Nikolinskom pikniku, Majćinom Danu, Očevom Danu i održavali druženje poslije sprovoda za umrle članove zajednice.

Dok Žensko Društvo kaže da održavaju tradiciju, zašto su prošle godine otkazali Nikolinski piknik – najduža tradicija u našoj zajednici ? U mjesto toga upotrijebili su radio program i nedjeljnu Misu kao platformu za napad oba Kluba i neke osobe.  Za sigurno,nedjeljna Misa treba naglašavati slogu i mir a ne ljevati ulje na vatru ljutnje.

Na temelju ovoga, Uprava Australsko-Hrvatskog Kluba čvrsto vjeruje da Žensko Društvo duguje Klubu i njihovim dragovoljcima iskreno i od srca pismenu ispriku.

Za Dom spremni !

Uprava

 

3. svibnja 2011 - Mladež preimenovala Trg maršala Tita u "Trg ZLOČINCA Tita"

Mladež je uoči velikog subotnjeg prosvjeda Kruga za trg preimenovala trg nazvan po najvećem zločincu ovih prostora u povijesti - Trg maršala Tita u Zagrebu. Preimenovala ga je u "Trg zločinca Tita". Mladež je time podsjetila narod na činjenicu da je Tito krvnik-zločinac koji je počinio najveći pokolj Hrvata u povijesti hrvatskog naroda, te da je sramota da izdajnici na vlasti još uvijek žestoko brane komunisitčke ostatke poput ovog trga.

 

 

18 Travanj 2011

GOTOVINU SU OSUDILI LICEMJERNI HRVATI

Piše: Luka Podrug, 18. travnja 2011

Što cmizdrite licemjeri, ulizice i prevrtljivci? Tko danas u Hrvatskoj, ako je stariji od osamnaest godina, može i smije biti iznenađen, zaprepašten ili šokiran sramotnom presudom haškog suda? Gdje su živjeli Hrvati, Hrvatine i Hrvatići zadnjih desetak godina sustavne dehrvatizacije Hrvatske?

Optužnica je napisana davno, napisana je u Zagrebu, Hrvatska je locirala, identificirala i transportirala svoje junake u haške i domaće kazamate. Prepuni su zatvori branitelja, skoro kao vlast izdajnika i četnika Nema cijene koju izrodi na vlasti nisu spremni platiti da bi se dodvorili zlatnom teletu europske unije. Spremni su vlastodršci locirati i uhititi još tisuće rodoljuba ako to od njih zatraže britanski vladari. Sve su to jasno i glasno kazali hrvatski izrodi još prije izbora, svakodnevno su kao domaći zadatak, provodili u djelo sustavno rastakanje hrvatske države, pa usprkos toga ili upravo zato hrvatski narod masovno glasuje za njih na izborima.

Stoga šutite svi vi licemjeri koji ste dva puta glasali za izdajnika Mesića iako ste znali za njegovu izdaju. Stidite se svi vi koji ste masovno glasovali za Sanadera i to nakon što je uhitio i izručio nevinoga Gotovinu. Prestanite cmizdriti za sudbinom Hrvatske, njenih vojnika i generala, svi vi koji i danas podržavate Josipovića iako znate da je koautor optužnica i najvjerniji haški suradnik.

Hrvati su zatvorili Gotovinu. Ružnije nego li su Židovi nekada između Barabe i Isusa izabrali Barabu, Hrvati su danas između čistog, nevinog i zaslužnog Gotovine i prljave, pokvarene i antihrvatske Europske unije izabrali Uniju.

Stoga šutite svi vi licemjeri koji ste odgovorni za ovakvu Hrvatsku, uživajte u trenutačnoj pobjedi, likujte sve dok vas ne dohvati opravdani bijes ostatka ostataka hrvatskih domoljuba.

Posebno je sramotno ponašanje čelnika krovnih braniteljskih udruga. U trenutku kada Gotovina nevin, žrtvovan i isporučen kao miraz krvnicima, dobiva zapravo doživotnu kaznu, na montiranom postupku kreiranom u vrhovima hrvatske vlasti, plaćenici na čelnim mjestima braniteljskih udruga bez trunke srama podanički plaze po Banskim dvorima izražavajući punu podršku mudroj oktroiranoj stranačkoj šefici, ne bi li jadnici zadržali i sačuvali mrvice sa podaničkog kastorskog stola. Tužno, sramotno i ponižavasjuće, posebno za hrvatske vojnike. Nije vaša stranka važnija od države, niti vaša fotelja od hrvatske budućnosti. Ukoliko nemate obraza izići na prosvjede, podržati ono malo preostalih idealista, zašto makar malo dostojanstva ne sačuvate i smjesta date ostavke, sada kada su vam ratni zapovjednici, zbog izdaje onih kojima se klanjate, nevini osuđeni. Valjda kazna nije dovoljno velika da bi makar jedan debelokožac zbog nje dao ostavku i odrekao se osobnih privilegija.

Da samo radi osobnih privilegija i stranačke pripadnosti su ti plaćenici na čelu udruga. Tko im daje pravo da u ime mene, pojedinca, branitelja i dragovoljca daju podršku Kosorici i uniji, kada sam ih ja za to ovlastio.

Debelokošci, ne govorite više u moje ime kada izdajničkoj vladi budete davali podršku. Recite im da još živi eto samo jedan branitelj koji im ne daje podršku, koji ih prezire, koji ih osuđuje, koji je protiv.

Umjesto da svi zajedno tražimo trenutnu ostavku i političku i kaznenu odgovornost za sve one koji su izdali i prodali sve poginule ponižene i utamničene Hrvate, naši podobni potkoženi braniteljski predstavnici izražavaju zgražanje nad pristiglim zlom, a ujedno zdušno i orkestrirano daju punu podršku kreatorima zla. Šizofreno, dvolično, pokvareno i licemjerno.

Rijetki, koji su godinama govorili otvoreno o Mesiću, Sanaderu, Josipoviću , Kosorici i sličnima, doživljavali su sustavni javni medijski i politički linč. Danas, kada se pokazalo kako su sve crne prognoze hrabrih proroka bile utemeljene, odjednom stvarni krivci, proizvođači i kreatori zla, navukoše maske naivnosti, zaprepaštenosti i začuđenosti. Te naivne maske moguće je budalama prodati još jedino u Hrvatskoj.

Hrvati, vi ste zatvorili Gotovinu. Ne Haag, ne Britanija, ne Nizozemska... nego vi Hrvati. Vi ste glasovali za izdajnike, vi će te Hrvatsku opet glasovima odvesti u novo ropstvo Europske Unije, usprkos sramotne presude. Po vašoj volji će Praljak dobiti još veću kaznu od Gotovine, radi vas u zatvoru trune Kordić, vi ste zatvorili Norca, Glavaša, Merčepa... radi vas je na slobodi Mesić, a nedodirljiv, Manolić, na oltaru vlasti Perković....

Stoga dragi moji Hrvati prestanite se licemjerno i dvolično zgražati nad sudbinom čestitog ali od vas kao Isus izdanog Gotovine, slavite ono za što glasujete, rušite ono za što su tisuće ginule, vratite se tamo gdje ste bili.

Preporučam vam u ovo sveto korizmeno vrijeme u velikom tjednu isčekivanja Uskrsa, preporučam vam da skinete maske susjećanja da udarite brigu na veselje i da svi odete na pevaljke po noći , a možete i na gay parade po danu.

Ostavite Gotovinu i druge hrvatske junake onima koji još vragu nisu prodali dušu, da skupa tuguju dok se ne saberu, povežu i dignu na novu borbu za hrvatsku slobodu, za konačni hrvatski Uskrs, ovaj put protiv domaćih izroda i licemjera.

U Splitu, na Cvjetnicu 2011. godine

Luka Podrug

 

10 Travanj 2011

Travanjska revolucija

Christophe Dolbeau

Godina 2011. označava sedamdesetu godišnjicu rođenja Nezavisne Države Hrvatske - važne epizode u povijesti Hrvatske u dvadesetom stoljeću, ali također i događaj koji još stvara žestoke kontroverze. Je li 10. travanj 1941. g. bila samo povijesna slučajnost, ili je to pak bila logična, ali i neizbježiva etapa u nacionalnom bitku, ili pak samo mala nezgoda koju su namjestili Hitler i Mussolini u korist svojih interesa? Ta izuzetno delikatna prepirka, i s obzirom na ljute polemike potaknute činjenicama i ponašanjem Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata, još nije okončana, te stoga, kao stari prijatelj Hrvatske, molim za ispriku za ovaj naš skromni prilog.

Deseti travanj 1941.

Bilo je 16 sati i deset minuta, desetog travnja 1941., i to četiri dana nakon početka njemačke ofenzive protiv Jugoslavije, kada je stari pukovnik Slavko Kvaternik, u ime Ante Pavelića, obznanio na valovima Radio Zagreba proglašenje hrvatske neovisnosti. Nekoliko minuta kasnije, Radio prenosi poruku Vlatka Mačeka u kojoj on poziva hrvatski narod da prizna autoritet nove vlasti i da lojalno surađuje s njom. Od tog trenutka grad se nalazi pod kontrolom naoružanih članova Hrvatske seljačke stranke, ustaških aktivista, kao i dragovoljaca iz različitih domoljubnih udruga poput na primjer Uzdanice. « Nezavisni » očevidac tih događaja, američki konzul John James Meily, piše: « U srijedu, devetog travnja šire se glasine da je cijela Građanska Zaštita Hrvatske seljačke stranke prešla na stranu Frankovaca. Srpski oficiri koji su još nazočni u Zagrebu i pogotovo Vice-Ban, spremaju se napustiti grad. Slijedeći dan, t.j. 10. travnja, Građanska Zaštita i Seljačka Zaštita otvoreno se izjašnjavaju da su skloni Frankovcima. Oko 10 sati ujutro Vice Ban prima jednog on naših službenika vičući : 'Užas!, potpuni užas!' U podne, šef kabineta Bana nas informira da je gotovo sa Jugoslavijom, da će za nekoliko sati njemačke trupe uči u grad, te da će Hrvatska proglasiti svoju nezavisnost i da će se Hrvatska seljačka stranka nagoditi sa Frankovcima. Samo nekoliko minuta prije ulaska prvih njemačkih vojnika u Zagreb, general Kvaternik, šef Frankovaca, proglašava na radiju, u ime poglavnika Dr Ante Pavelića, Nezavisnu Državu Hrvatsku (…). Oko 16 sati tisuće građana sa oduševljenjem pozdravljaju mehanizirane njemačke jedinice. U isto vrijeme mala grupa koju organiziraju Frankovci, ili ustaše, kako oni sebe nazivaju, a na čijem je čelu ustaški major Ćudina, studenti frankovci, kao i Građanska zaštita, zauzimaju javne zgrade, kolodvor, radio stanicu, a da pritom ne nailaze na otpor. Evo, na taj način se Hrvatska odcijepila bez prolijevanje krvi (samo je jedan policajac ubijen) od jugoslavenske države » (2)

Proglašenje nezavisnosti nimalo ne ukazuje na neku njemačku inicijativu ili manevar. Toga dana, 10. travnja, protagonisti su Hrvati, budući da Wehrmacht još nije stigao. Na licu mjesta bio je samo Dr Edmund Veesenmayer (1904-1977) zastupnik vlasti Trećeg Reicha. Revolucija, koja je započeta, nije se mogla zbiti bez opće podrške. U tim trenucima, ustaše nisu mogle mobilizirati, čak niti pod najboljim okolnostima, više od 4 do 5 tisuća svojih naoružanih i aktivista pod zakletvom -- a što bi pak bilo nedovoljno u slučaju jugoslavenskog otpora.

U biti, pukovnik Kvaternik zna da može računati na Građansku Zaštitu i na Seljačku Zaštitu čije se vođe Zvonko Kovačević, Đuka Kemfelja, Milan Pribanić, a koje imaju 142. 000 dobro uvježbanih ljudi. Uz tu snagu, koja je političkog karaktera, treba nadodati i osoblje policije i žandarmerije, a čiji su komandanti Josip Vragović i general Tartalja prihvatili da zajamče prevrat. Pa nisu valjda svi ti ljudi bili plaćenici Wilhelmstrasse ! (adresa vlade i ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha, u Berlinu, o.a ). Takvo zajedništvo različitih snaga bilo je moguće samo radi toga što su čelnici Hrvatske seljačke stranke, V. Maček i A. Košutić, dozvolili (3) ili dali do znanja, da je cilj, t.j. nacionalna nezavisnost, prihvaćen od svih.

Opća pobuna

Narodnjački temelji i spontani karakter hrvatske bune nailazi na svoju potvrdu u brojnim lokalnim bunama (4) koje prethode ili slijede događajima u Zagrebu. Na primjer, 3 travnja, kapetan avijacije, Vladimir Kren, dezertira i leti za Graz, kako bi uvjerio Nijemce da ne bombardiraju hrvatske gradove. Tri dana kasnije, pukovnik Zdenko Gorjup i ostali hrvatski piloti dižu bunu na aerodromu u Makedoniji. 7. travnja hrvatski patrioti zauzimaju Čakovec u kojem apotekar Teodor Košak, proglašava nezavisnost Hrvatske. Istog dana vojnici se bune u Đakovu, a nakon toga i u Velikom Grđevcu i Bjelovaru, t.j. kada nacionalisti ( Dr Julije Makanec, i zastupnik Franjo Hegedšy i narednik Ivan Čvek) preuzimaju vlast.(5) Dolazi do sukoba između hrvatskih i srpskih vojnika u Đakovu, ali i u Vagnju, kada je ubijen hrvatski časnik Milan Luetić.

Desetog travnja, kapetan Želimir Milić i posada jednog torpednog čamca bune se u Šibeniku, dočim u isto vrijeme grad preuzima u svoje ruke Dr. Ante Nikšić. U Crikvenici, major Petar Milutin Kvaternik, diže bunu protiv srpskog komandanta garnizona (što ga stoji života), dočim u Splitu, kapetan Righi i potporučnik Josip Bojić tjeraju ostatke jugoslavenskih vlasti. Ustanak se čak širi u Bosnu i Hercegovinu. U Doboju se patrioti bore protiv dvadesetak jugoslavenskih oklopnih vozila. U Mostaru, građanstvo se buni pod vodstvom Stjepan Barbarića i Ahmeda Hadžića, dočim u Livnu, Fra Srećko Perić, preuzima vodstvo ustanka.

Tvrditi, kao što se to već dugo čini, da su svi ti nemiri imali za svoj početak mračne zavjere skovane u inozemstvu, u najmanju je ruku površan i nepošten sud. Kao što kasnije piše Dr. Georges Desbons : « Bilo je prirodno da 1941. Hrvati odbiju da se tuku u ime Jugoslavije, koja je postala srpska tvorevina na očitu korist Srbijanaca (..) Bilo je logično, nakon sloma jugoslavenskih vojnih snaga, da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i da proglase svoju nezavisnost. Ta logika se slagala sa nacionalnim imperativom..» (6). Puno protivnika hrvatske nacionalne slobode uporno tvrdi da je Nezavisna Država Hrvatska bila umjetna tvorevina Sila osovine i da je 10. travanj bio samo prostački puč bez ikakvih širih narodnih korijena. No, vidjeli smo da je proglašenje neovisnosti bilo prihvaćeno od većine građana i da je uživalo aktivnu potporu brojnih ljudi koji nisu svi mogli pripadati njemačkim i talijanskim tajnim službama..

Između ostalog, možda je potrebno spomenuti da stvaranje države Hrvatske nije ulazilo u planove Sila osovina. U jednoj završnoj studiji, koja je objavljena, ima tome više od četvrt stoljeća (7) profesor Katalinić piše kako se Treći Reich uvijek deklarirao sklonim ka očuvanju Jugoslavije. Niti specijalni njemački izaslanik Viktor von Heeren (koji je dobio Orden Svetog Save 1937. godine), niti glavni tajnika vanjskih poslova Ernst von Weizsäcker, nisu skrivali želju da sačuvaju kraljevinu Jugoslaviju. U trenutku izbijanja rata (koji je prvenstveno izbio radi britanskih makinacija u Beogradu, a čiji je glavni cilj bio kontrola Grčke ), čak je i sam Hitler razmatrao kako da stavi Hrvatsku pod mađarsko skrbništvo (6. travnje 1941), da bi nakon toga razmotrio kako da preda Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu Talijanima, a da bi zatim (u svojim provizornim Instrukcijama od 12. travnja 1941.) dao do znanja da se Njemačka neće miješati u unutrašnje poslove Hrvatske.

Sa talijanske pak strane, fašistički režim nije skrivao svoje apetite prema Dalmaciji, a što se pak tiče hrvatskih interesa, oni su prestali biti interesantni nakon stavljanja potpisa Milana Stojadinovića (1937) na unosan sporazum. Pod takvim okolnostima, uvredljiva je tvrdnja da je Nezavisna Država Hrvatska bila « tvorevina » Sila osovine. Travanjska revolucija izbila je jer je strpljenje hrvatskog naroda došlo kraju, a ukazala se prilika za slobodu. Pokret je bio spontani, a okupator, budući da se našao pred završnim činom, morao ga je tolerirati.

Monarhija kao meta kritika

Protivnici Nezavisne Države Hrvatske prave se da ne znaju ono što je ogorčavalo Hrvate 1941. g. Ako bi se njima vjerovalo ništa dakle nije ukazivalo da Hrvati žele izaći iz Jugoslavije, a što po njima dokazuje da je 10. travanj bila samo prosta izlika za Nijemce i Pavelićevu državu, sa nametanje jedne prevare. Bez dvojbe, ovdje je riječ o ogromnom licemjerstvu, budući da su jugoslavenski problemi bili poznati svima, upravo kao i hrvatski zahtjevi. Na primjer, u Francuskoj, tinta Sporazuma iz Saint- Germaina jedva da se osušila, a već su novinari poput Charlesa Riveta iz Le Temps, počeli kritizirati agresivno velikosrpstvo čelnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. U to vrijeme, dakako, takva vrsta kritike imala je slab odjek. Premda je kralj Aleksandar žustro odbacio svoju zakletvu da će služiti demokraciji, i nadalje su zapadne vlade govorile u njegovu korist i o njegovoj velikodušnosti.

Visoka administracija bila je veoma prosrpski orijentirana. 1920.g., piše Paul Garde, ambasador Jacques de Fontenay, zabrinut je glede predstojećeg izlaska iz zatvora Stjepana Radića, upravo kao i njegov kolega Emile-Laurent Dard, koji jednostavno traži da « diktatura i dalje potraje » (9). No malo po malo, pod utjecajem memoranduma hrvatske emigracije i informacijske kampanje Hrvatske seljačke stranke, slika Kraljevine osjetno tamni. 1928. godine dolazi do atentata u samoj Skupštini na Stjepana Radić, Pavla Radića et Đuru Basaričeka, a tada maske počinju padati. Atentat u Skupštini, pokazuje cijelom svijetu antagonizam između Srba i Hrvata. Tragična smrt Stjepana Radića, piše The Economist (18. kolovoza, 1928) «stavlja odsad Hrvate i Srbe u dvije nepomirljive i neprijateljske strane ». Umjesto da urazumi režim, ta tragedija, nekoliko mjeseci kasnije, vodi do službenog proglašenja diktature, što još više pali emocije. Otada brojni ljudi su javno uznemireni sa otvorenim totalitarnim skretanjem Kraljevine Jugoslavije. Glavni hrvatski politički čelnici, – Vlatko Maček, Ante Trumbić, Juraj Krnjević, Ljudevit Kežman, August Košutić i Ante Pavelić –, poduzimaj brojne korake u europskim gradovima u kojima odsad njihove žalbe nailaze na više sluha.

Šokiran željeznim okovima koje kralj stavlja na svoju zemlju (10) međunarodni tisak više ne skriva svoje rezerve. Kritike dolaze od poznatih pera i njenih starih prijatelja kao što su R.W. Seton-Watson i Wickham Steed. « Ako Jugoslavija definitivno nastavi ići prema vojnoj autokraciji » piše ovaj prvi, « tada će izgubiti pomoć zapadnih sila, buduće da će te potonje smatrati da nije sukladno općim interesima braniti despotsku vladu u Istočnoj Europi ». « Metode tortura koje koristi jugoslavenska policija », protestira ovaj drugi, « podsjećaju na najgore trenutke turske tiranije » ( 11)

16. siječnja 1931. red je i na John Guntheru, europskom dopisniku Chicago Daily News-ada uputi kritiku glede gospodarske pljačke kojoj je izvrgnuta Hrvatska od strane režima, ali isto tako i da osudi diskriminaciju kojoj su izloženi Hrvati u vojsci i javnoj službi, i da pritom spomene divljačke metode kraljevske policije (12). 1931 g. je također godina kada je ubijen od udaraca režimskih plaćenik hrvatski znanstvenik Millan Šuflay. Svega tri godine nakon ubojstva Radića taj skandal biva velik. Odmah izaziva ogorčene prosvjede Alberta Einsteina i Heinricha Manna, koji upućuju poziv Međunarodnoj Ligi za Ljudska Prava. Njihovo pismo, koje optužuje direktno jugoslavensku vlast, objavljeno je 6. svibnja 1931. na naslovnoj stranici New York Times-a.

Međunarodna stigma

Tridesetih godina prošlog stoljeća, zapadne vlade, a osobito britanska i francuska vlada, koliko god se bore rukama i nogama za očuvanje mita o dinamičnoj, jakoj i jedinstvenoj Jugoslaviji, tim se mitom više ne može zavarati cijeli svijet. 1932. g.u Velikoj Britaniji, 17 zastupnika potpisuje manifest u kojem osuđuju diskriminacija koja pogađa nesrpske narode (13). U isto vrijeme glasoviti kroničar Herbert Vivian zgraža se na stranicama English Review-a nad divljačkom represijom koja caruje u zemlji. Glede nasilja, bivši zastupnik Ante Pavelić, sa svoje pak strane, daje oštru sliku u svojoj maloj brošuri (15) koju objavljuje na četiri jezika (hrvatskom, njemačkom, francuskom i španjolskom) i koju šalje diljem Europe. Zlostavljanja i nasilje koje provodi i naređuje jugoslavenska vlast sve je više i više odaljuje od svijeta. U Americi, predsjednik Međunarodnog ureda za obranu političkih zatvorenika, Roger Nash Baldwin, svečano protestira kod jugoslavenske ambasade (24. studenog 1933.) protiv tortura kojima su izloženi hrvatski i makedonski zatvorenici. Njegovo pismo potpisuju: Theodore Dreiser, John Dos Passos, Upton Sinclair i Erskine Caldwell. U Francuskoj, demokratsko-kršćanski zastupnik Ernest Pezet, koji je bio vrući zagovornik jugoslavenskog jedinstva, objavljuje La Yougoslavie en péril (Paris, Bloud et Gay, 1933), u kojoj on daje vrlo ozbiljnu sliku Aleksandrovog režima : « Jugoslavija » , priznaje on, « samo je varajući naziv kojim se kamuflira u očima stranog svijeta imperijalna i dominantna politika Velike Srbije ». ( str . 256).

U svojoj knjizi La dictature du roi Alexandre (Paris, Bossuet,1933), bivši srpski ministar Svetozar Pribičević dolazi do istih zaključaka. Nakon povratka sa informativnog puta u Jugoslaviju (lipanj 1933), senatori Frédéric Eccard, Guy de Wendel i Marcel Koch izražavaju zabrinutost negativnim razvojem događaja u Kraljevini (16), a tako mišljenje dijeli i Robert Schuman koji posjećuje Zagreb u rujnu 1934. godine. Taj katolički zastupnik i budući « Otac Europe » užasnut je nepravednom sudbinom koja je namijenjena Hrvatima. « Nemoguće je », piše on Louisu Bathouu ( ministar vanjskih poslova Francuske, o.a.). « da se više niječe ta teška situacija (...) Potreban je povratak ustavnom režimu koji jamči slobodu, federalizam i koji poštuje osobnost svih naroda koji tvore tu državu.» ( 17). Nešto prije Schumanova posjeta, novinar Henri Pozzi također daje sliku bez šminke o Jugoslaviji. U svom pamfletu koje nosi naslov La guerre revient (Paris, Paul Berger, 1933), on nabraja zločine jugoslavenske diktature i prenosi usput sudbonosne riječi Anta Trumbića : «.. u nikojem slučaju, čak u slučaju stranog rata, hrvatska oporba neće prihvatiti dati svoju političku podršku, svoju moralnu podršku sadašnjoj vladi Jugoslavije »... ( str. 40)

1934. godine unutar-jugoslavenski konflikt doseže vrhunac nakon ubojstva kralja Aleksandra u Marseilleu, 9. listopada, kojeg je počinio jedan Makedonaca, a kojeg su organizirali Hrvati. Atentat ima svjetski odjek, no unutar same Kraljevine malo se toga mijenja. Kao što govore događaji u Sibinju i Brodu (18) represija ne popušta a i međunarodni tisak, neko vrijeme ganut ubojstvom kralja, ponovno počinje sa oštrom kritikom protiv režima. « Najgori teror vlada u Jugoslaviji » piše pariški dnevnik L’Śuvre (16. lipnja 1935), te pritom dodaje da « ti progoni nesrpskih naroda, većim dijelom katoličkih, ne samo što zaslužuje osudu nego zahtijevaju i intervenciju od strane civiliziranih naroda. » ( 19).

1936. godine srednjevjekovne metode jugoslavenske policije kao i polovična prljavština njenih zatvora stvaraju ogorčenje kod romanopisca i budućeg Nobelovca Andréa Gidea. Njegov članak je objavljen 7. veljače na stranicama Vendredi, tjednika Nacionalne fronte, i to nekoliko tjedana prije smrti nacionaliste Stjepana Javora u Srijemskoj Mitrovici. Slijede godine koje prethode neposredno Drugom svjetskom ratu i koje su također pune velikih napetosti : na jednom mjestu žandari ubijaju bez ikakva povoda sedmero mladih ljudi (9. svibnja 1937 u Senju), a na drugom pak mjestu manipulira se rezultatima glasovanja, ili se samovoljno ukidaju oporbene novine. Hrvatsko-srpski jaz uistinu je nepremostiv, te 15. siječnja 1939. godine hrvatski zastupnici prijete da će pozvati narod da uzme oružje u svoje ruke -- u slučaju ako se i dalje bude ustrajalo na nijekanju njegova prava na samoodređenje.

Demokratska revolucija

Nakon čitanja tog kratkog podsjetnika postat će jasno da nije nimalo pošteno, kao što smo to već prije rekli, tvrditi da je hrvatska pobuna 1941. godine bila plod neke hitlerovsko – fašističke makinacije. U biti, nakon 23 godine apsolutizma ogorčenje hrvatskog naroda došlo je kraju, što su svi znali. Revolt Hrvata bio je neizbježiv, a njemački napad samo je bio detonator. Budući da se čuvar „tamnice naroda“ našao u neprilikama, idealna je bila prilika za patriote da priliku iskoriste. Uvod u Deklaraciju o neovisnosti Amerike, od 4. srpnja 1776. govori da svi ljudi imaju izvjesna neotuđiva prava, kao što su život, sloboda i sreća. « A da bi osigurala ta prava, vlast », nadalje govori tekst, « postavljaju ljudi čija pravednost izvire iz pristanka ljudi kojima se vlada. I kad god neki oblik vlasti postane destruktivan prema tim ciljevima, narod ima pravo da izmjeni vlast ili je ukinuti ». U Francuskoj, Deklaracija o pravima čovjeka i građana od 24. lipnja 1793., navodi u članku XXXV, da « kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća ». 1941. godine Hrvati su samo primijenili ta stara načela, te je u tom smislu travanjska revolucija bila demokratska.

(Preveo: Dr. Tomislav Sunić) Christophe Dolbeau

C. Dolbeau je francuski književnik, autor nekoliko knjiga i suradnik Ecrits de Paris i Rivarol. Nedavno mu je izašla knjiga, La guerre d'Espagne ( 2010)

-----------------------------------------

Bilješke:

(1) Zanimljivo da u svom izvješću za Berlin, Dr Veesenmayer spominje intervenciju pukovnika Kvaternika u 17sati i 45 minuta. – cf. J. Tomasevich, War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945, Stanford, Stanford University Press, 2001, str. 54.

(2) Vidi I. Omrčanin, The Pro Allied Putsch in Croatia in 1944 and the Massacre of Croatians by Tito Communists in 1945, Philadelphie, Dorrance and Co, 1975, str. 103-107.

(3) Unutar HSS, zastupnici Janko Tortić et Marko Lamešić su osnovali jednu tajnu organizaciju pod imenom Organizacija za oslobođenje i borbu (OZOIB).

(4) Cf. I. J. de Mihalovich-Korvin, Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Buenos Aires, Croacia y los Croatas, 1991, str.12-13.

(5) Z. Dizdar, « Bjelovarski ustanak od 7. do 10. Travnja 1941 », Časopis za suvremenu povijest, N°3 (2007), 581-609.

(6) G. Desbons, « Rapport France-Croatie », Balkania, vol. I, N°1 (siječanj1967), str.24.

(7) K. Katalinić, « Proclamación de la independencia croata a la luz de los documentos internacionales », Studia Croatica, vol. 2, N°105 (travanj- lipanj 1987), 102-130.

(8) F. Grumel-Jacquignon, La Yougoslavie dans la stratégie française de l’entre-deux-guerres, aux origines du mythe serbe en France, Berne, Peter Lang, 1999.

(9) Cf. P. Garde, « La France et les Balkans au XXe sičcle », Contrepoints (16.11.2000).

(10) Christian Axboe Nielsen, « Policing Yugoslavism : Surveillance, Denunciations, and Ideology during King Alexandar’s Dictatorship, 1929-1934 », East European Politics and Societies, vol. 23, N°1 (February 2009).

(11) Cf. S. Hefer, Croatian Struggle for Freedom and Statehood, Buenos Aires, Croatian Liberation Movement, 1979, str. 77.

(12) Ibid, str. 78-80.

(13) M. Gjidara, « Cadres juridiques et rčgles applicables aux problčmes européens des minorités », Annuaire Français de Droit International, 1991, vol. 37, str. 356.

(14) Cf. S. Hefer, op. cité, str. 60-61.

(15) Vidi Ekonomska obnova podunavskih zemalja. Razoružanje Beograd i Hrvatska, Beč, Grič, 1932 (izdanje Domovina, Madrid 1999).

(16) Cf. Gergely Fejérdy, « Les visites de Robert Schuman dans le bassin du Danube », in Robert Schuman et les pčres de l’Europe ( S. Schirmann), Bruxelles, Peter Lang, 2008, str. 77.

(17) Ibid, p. 80. Isto M. Grmek, M. Gjidara, N. Šimac, Le nettoyage ethnique, Paris, Fayard, 1993, str. 146-149.

(18) 19. veljače 1935 jugoslavenska žandarmerija je ubila 8 hrvatskih seljaka u Sibinju, a dan nakon toga, 20 veljače 1935, šestero u Brodu.

(19) Cf. M. Gjidara, op. cit, str. 356.

 

Deseti travanj na Trgu bana Josipa Jelačića

 

1 travanj 2011 - Canberra: Hrvati Canberre trodnevnom feštom proslavili hrvatske vrednote

Damir Ljubičić, CroExpress

Kada su prije tri godine članovi i rukovoditelji priredili veliku “Feštu” povodom 40. obljetnice osnivanja hrvatskog kluba O’Connor, priželjkivali su da ovo veliko druženje Hrvata ACT-a preraste u tradicionlano. Ove godine su svi nazočni imali priliku uvjeriti se da je “Fešta” to i postala.

Prije nego li opišemo događanja na ovogodišnjoj “Fešti” moramo podsjetiti kako je Hrvatski Dom “O’Connor” prije nešto više od tri godine zapao u teške dugove (od gotovo 400.000 dolara!) koji su zaprijetili zatvaranjem i gašenjem našeg legendarnog kluba.

No, usprkos naizgled bezizlanoj situaciji nekolicina pripadnika mlađe generacije nije se mogla pomiriti sa takvim scenarijem. Mlada je uprava odlučno preuzela klub, razradila akcijski plan izlaska iz krize te zasukala rukave.

Korak po korak, rezultati su postajali sve vidljiviji, ljudi su se polako počeli vraćati u klub i nakon nepune tri godine ovaj tim izuzetno vrijednih ljudi uspio je likvidirati dug banci! Iako sva dugovanja prema članovima nisu ispunjena, nimalo ne sumnjamo kako će se i taj cilj uspješno ostvariti u narednom periodu.

Svi djelatnici kluba rade potpuno besplatno sa samo jednim ciljem - osigurati svijetlu budućnost klubu i sutra ga predati mlađima na korištenje i čuvanje.

Njihov spektakularni uspjeh primjer je svim hrvatskim društvima i klubovima u dijaspori koja su zapali u krizu. Formula dragovoljaca iz O’Connora je jednostavna: srce, sloga, vjera, upornost i ljubav prema svome narodu elementi su koji čine ključ uspjeha. Sebičnost i sumnjivi interesi pojedinaca nepoželjni su u hrvatskim Domovima, klubovima i društvima koja žele opstati.

Po samom dolasku u klub svatko može osjetiti kako srca ovih ljudi kucaju  za hrvatski narod, što nije nikakva iluzija jer rezultati njihova rada vidljivi su posvuda. Srdačna dobrodošlica domaćina ostavila je snažan dojam kako na mene, tako i na sve nas koji smo na “Feštu” doputovali iz drugih gradova.

Trodnevne aktivnosti započele su u petak navečer kada je održana disko večer za brojnu mladež. Nastup dvaju hrvatskih glazbenih sastava za mnoge od njih bio je nesvakidašnji doživljaj koji se nikako nije smio propustiti.

Prepuna dvorana Doma sa oduševljenjem je pozdravila nastup grupe “Metak” iz Sydneyja, koji su pripremili pravu poslasticu za sve one koji vole rock glazbu 80-ih i 90-ih godina.

Svojim uvjerljivim scenskim nastupom i imageom kojeg se ne bi posramile ni najveće zvijezde ovog glazbenog žanra, dečki iz “Metka” ‘ispalili’ su mnoštvo hitova koji su raspjevali publiku i ostavili izvrstan dojam koji jamči da ovo nije njihov posljedni nastup u ovome klubu.

Zvijezde disko večeri bili su svima dobro znani melbournški glazbenici “Major Minor” koji su se hrvatskoj publici ACT-a predstavili po drugi puta. Robert, Micky, George, Stanko i Peter pripremili su dva seta najvećih hrvatskih budnica i legendarnih hitova iz svih razdoblja povijesti hrvatske popularne glazbe, a reakcija mladeži bila je gotovo neopisiva.

Od samog početka njihova nastupa (koji su otvorili sa Thompsonovom “Anicom”) publika nije prestajala pjevati iz sveg glasa, a osmjesi na licima članova “Major Minora” govorili su više od riječi.

Uzavrela atmosfera potrajala je do ranih jutarnjih sati kada je valjalo krenuti na počinak kako bi se ‘napunile baterije’ za subotnju nogometnu utakmicu i gala večeru.

Igrači Croatije Deakin i O’Connor Knightsa istrčali su na teren i odigrali izvrsnu nogometnu predstavu kojom su započeli novu tradiciju “Hrvatske fešte” - “HNK HOPE Kup” koji će se odsad održavati u čast prvog hrvatskog tima koji se natjecao u ligi ACT-a.

Nakon sporog uvoda u utakmicu koja se održavala na novopostavljenoj umjetnoj travi Australskog nacionalnog sveučilišta, Croatia Deakin je uspjela odnijeti pobjedu rezultatom od 3-1.

Nakon proglašenja pobjednika i uručenja kupa, došlo je vrijeme vratiti se u Dom gdje je u 19 sati počinjala danima unaprijed rasprodana zabava.

Predsjednik kluba gosp. Ante Mrkonjić u uvodnom je govoru irazio dobrodošlicu svim gostima i istaknuo kako ove godine imamo mnogo razloga za slavlje:

- U tekućoj 2011. godini Hrvati imaju nekoliko važnih obljetnica koje će se slaviti diljem Australije. Prva u kalendaru je proslava 70. obljetnice uspostave Nezavisne Države Hrvatske, zatim slijedi 20. obljetnica prioglašenja neovisnosti Republike Hrvatske; 40. obljetnica  Hrvatskog proljeća; 140. obljetnica Rakovičke bune te 150. obljetnica Starčevićeva ulaska u Hrvatski državni sabor - rekao je gosp. Mrkonjić i dodao kako ovom velikom “Feštom” proslavljamo hrvatske vrednote te tako svjedočimo ustrajnost u očuvanju našeg identiteta.

- Hrvatstvo je naš život. Za hrvatsko ime, grb i zastavu živimo i umiremo. Ponosni smo na svoje korijene i spremni smo prenijeti našu ljubav prema Domovini i na naraštaje koji dolaze nakon nas - zaključio je gosp. Mrkonjić, te predao mikorofon potpredsjedniku gosp. Anti Nazoru koji je ove večeri obnašao i dužnost voditelja programa.

Večera poslužena u četiri obroka sadržavala je vola na ražnju, što je još jednom obradovalo sve ljubitelje hrvatskih kulinarskih specijaliteta koji su osim u ukusnom jelu uživali i u bogatom programu.

Nažalost, moramo spomenuti i to kako je ova velika proslava hrvatskih vrijednosti prošla bez nazočnosti diplomatskih predstavnika Republike Hrvatske, ali i lokalnog hrvatskog svećenika.

Lokalna folklorna grupa “HFS Croatia” izvela je atraktivne plesove Vrlike te “Podravske svatove” koji su izmamili glasan pljesak prisutnih gostiju. Nakon njih, na plesni podij hrvatskog Doma došli su plesači Sydneyjskog “CFE Vukovar” koji su svojim nastupom oduševili i one koji možda i nisu obožavatelji tradicijskih narodnih plesova. Splet plesova Bosanske Posavine i Primorštensko kolo toliko su uvjerljivo izvedeni da su mnogi mogli pomisliti kako nazoče Đakovačkim vezovima ili kojoj drugoj smotri folklora u Lijepoj našoj.

Po završetku nastupa folklornih grupa red je došao na “Major Minor” koji su za ovu večer pripremili nešto drugačiji set pjesama u kojem su se mogli pronaći posjetitelji svih generacija. Plesni podij se polako ‘punio’ da bi na vrhuncu večeri atmosfera podsjećala na onu od petka navečer.

Ne smijemo zaboraviti spomenuti kako je tijekom večeri kratki nastup imao i legendarni lokalni glazbenik gosp. Ante Sep, koji je izveo jednu od svojih originalnih skladbi posvećenih našoj voljenoj Hrvatskoj.

Kako se noć polako pretvarala u dan, a velika zabava privodila svome kraju, vrijedno osoblje kluba prionulo je na posao čišćenja i pripremanja svega za nedjeljni obiteljski dan.

Nedjeljno popodne okupilo je tri generacije Hrvata koji su još jednom uživali u bogatom ručku sastavljenom od pečenja s ražnja. Mališani su uživali skačući po ‘jumping castle-u’, a odrasli su se ‘oporavljali’ od subotnje zabave u ugodnom “Karlo Beer Gardenu”.

Ovako velik uspjeh nije bilo moguće postići bez napora složnog tima dragovoljaca koji su dali sve od sebe. Vrijedne kuharice, osoblje bara, ‘majstori’ zaduženi za ražanj, čistači i organizatori zaslužuju sve pohvale.

- Zahvaljujemo se grupama “Metak” i “Major Minor”, članovima “HFS Croatia” koji su uvijek spremni svojim plesovima uveličati klupska događanja, ansamblu “CFE Vukovar” i njihovoj rodbini te prijateljima koji su došli iz dalekog Sydneyja i svojom nazočnošću našu “Feštu” učinili vrlo posebnim događajem - rekao nam je blagajnik kluba gosp. Tomislav Džaja koji se zahvalio i svim vjernim sponzorima na nesebičnoj potpori.

Organizatori se zahvaljuju i svim gostima koji su svojom brojnošću uveličali proslavu  i obećavaju svima kako će “Hrvatska fešta” 2012. godine biti još veća, s više glazbe, hrane i drugih iznenađenja koja će zasigurno oduševiti sve Hrvate.

- Ovom prigodom možemo potvrditi kako smo dogovorili novogodišnji nastup sydneyjske grupe “Zakon”, a pripremamo i druga brojna događanja kojima je jedini cilj još bolje povezati i ujediniti sve članove naše hrvatske zajednice ACT-a - rekao nam je zadovoljni gosp. Tomislav Džaja.

 

 

 

11 Studeni 2010 - Ovo je gore od pljačke komunista

Ovo je gore od pljačke komunista - izjavio je prof. dr. Franjo Topić, predsjednik HKD Napredak komentirajući za jedne sarajevske dnevne novine odluku o tome da se dio rezidencije kardinala Puljića vrati obitelji čovjeka "koji je, kao pripadnik UDBA-e, špijunirao vrhovnog poglavara Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini".

- Najava deložacije dijela rezidencije vrhbosanskog nadbiskupa mitropolita Vinka Puljića za 17. studeni predsjedniku HKD Napredak prof. dr. Topiću donosi vrlo ružnu poruku.

-Dakle, ne samo da gospodinu kardinalu nema mjesta u Sarajevu i u BiH nego je to poruka i svim katolicima u BiH", smatra dr. Topić, napominjući da uvijek ima ono "ali..."

-Ne bih komentirao sudsku presudu, međutim, ne mogu a da ne kažem da osnovnu krivicu za ovo što se sada dešava gospodinu kardinalu, a što se dešavalo i ranije drugim osobama, neovisno od njihove nacionalnosti, i što će se dešavati i ubuduće, snose donosioci zakona, na osnovu kojeg se te nepravde i dešavaju", ističe Topić, za kojeg, inače, spomenuti zakon ima posljedice "gore nego što su one od komunističke pljačke..."

No, ima još jedna dimenzija tog zakona koju nova vlast, ukoliko hoće da bude respektabilna, smatra Topić, mora izmijeniti.

-A to je, za početak, dosljedno provođenje cjelokupnog zakona, i to istovremeno. Jer, onaj njegovo dio govori o tome da će se vlasnicima oduzete imovine dobiti zamjenske stanove, kao da se apsolutno nikoga ne tiče. Svi peru ruke od njega. Jednostavno kažu da stanova nema. Pa zar ne bi bilo normalno da se onda ne provodi i prvi dio zakona, kojim nositelji stanarskog prava stječu pravo na otkup. Bezobrazno je, povareno davati prednost i pravo bilo kome prije nego vlasnicima.

Nije li privatna imovina sveta? Izgleda, svugdje jeste samo ne i koda nas u BiH-konstatirao je dr. Topić. On je dodao kako ovo što je se dogodilo kardinalu Puljiću je i pljuska pred međunarodnom zajednicom, pred Vatkanom, podsjećajući na to kome se vraća sporni prostor u Kaptolu 7.

-To je obitelj čovjeka koji je kao pripadnik UDBA-e, špijunirao nadbiskupa. Ovo je samo još jedan primjer što je sve moguće kada se ne uradi ono što su već učinile druge države istočne Europe, odnosno ne provede lustracija-kazao je dr. Topić. (Slobodna Dalmacija)

5 listopad - JASNA PORUKA HRVATIMA Ovakva BiH više nije moguća

Dogodilo se ono čega su se svi u redovima hrvatskih stranaka najviše bojali - Željko Komšić potukao je do nogu sve ostale hrvatske kandidate, no ono što najviše zabrinjava jest broj birača koji su dali svoj glas kandidatu SDP-a.

Naime, brojka od 315 tisuća glasova koje je Komšić osvojio zaprepastila je sve, a ne samo političke čelnike iz reda hrvatskih stranaka koji su očekivali barem upola manju razliku u glasovima. Sve ovo pokazuje, moglo se čuti jučer nakon zbrajanja svih dojmova, kako su Hrvati zaista postali marginalan politički čimbenik koji nije u stanju izabrati svoje legitimne predstavnike u ključnu državnu instituciju, ali je istodobno i zaključeno da i u slučaju da su Hrvati imali jednog kandidata stvari ne bi bile drukčije.

Nikakve šanse

Pojedini politički analitičari upozoravaju kako je sada postalo jasno da se neke stvari u državi moraju mijenjati, prvenstveno ustavno rješenje koje određuje način biranja članova Predsjedništva.

Iako bi se možda iz broja glasova koje je Komšić dobio moglo zaključiti da je za njega glasovao i određeni broj Hrvata, a ne samo Bošnjaci, politički analitičari ipak misle kako se u najvećem broju slučajeva ipak radi o bošnjačkim glasovima. Govoreći o situaciji u kojoj jednom narodu drugi narod bira predsjednika, i to samo jer ima većinu, potpredsjednik HDZ-a BiH Marinko Čavara upozorio je kako bi se Komšića vrlo lako moglo “zaobići” da su kojim slučajem usvojene ustavne promjene iz travnja 2006. Tada bi se uveo neizravan način glasovanja u kojem većina ne bi igrala nikakvu ulogu te bi Hrvati uvijek mogli računati na svog člana Predsjedništva.

- Moguće je da živimo sa susjedima koji ne žele dobro BiH te koji žele birati sve predstavnike drugih naroda. Ovaj su put to pokazali na najočitiji način, upozorio je Čavara, koji misli kako je sada jasno kakvu budućnost BiH vide neki. No, ovo je istodobno i poruka Hrvatima, tvrdi Čavara, ali i drugima da ovakva BiH nije moguća te da se nešto pod hitno mora mijenjati.

Ima li smisla

I dok i dalje traje oporavak od šoka koji je zadesio hrvatsku političku scenu u BiH, zamjenik predsjednika HDZ-a 1990. Martin Raguž pokušava objasniti javnosti kako Hrvati i sa zajedničkim kandidatom ne bi imali šanse protiv Komšića, što je samo dodatni argument za nužnost što skorijih ustavnih promjena u zemlji.

A ta ista zemlja s ovakvim uređenjem nema prevelikog smisla, slaže se i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović te se pita kako nastaviti mandat u iduće četiri godine kada će brojniji narod uvijek imati mogućnost u ime Hrvata donositi odluke.

- Žao mi je što bošnjački narod nije prepoznao poruku hrvatskog naroda i što je dopustio sebi da brutalnom većinom bira hrvatskog člana Predsjedništva BiH, poručio je Čović.

Shvaćam Hrvate

No, čini se kako i Bošnjaci polako počinju shvaćati što je to učinjeno Hrvatima. Naime, potpredsjednik SDA Adil Osmanović priznaje kako je simptomatično da Željko Komšić kao kandidat iz reda hrvatskog naroda osvoji više glasova od Bakira Izetbegovića, iako je poznato da su Hrvati u prilično izraženoj manjini u Federaciji.

- Kad čovjek pogleda, mora se začuditi. No, takav nam je Ustav, takav je Izborni zakon i to nitko ne može osporiti, naglasio je Osmanović, koji tvrdi da može zamisliti kako se trenutačno Hrvati osjećaju.  (Dnevni List)

30 Lipanj 2010 - Genocid nije priča

Dva je genocida doživio hrvatski narod u dvadesetom stoljeću, po svršetku Drugoga svjetskog rata i u razadoblju srpske i crnogorske agresije na Hrvatsku početkom devedesetih godina. Ni za jedan genocid krivci nisu kažnjeni. Za masakr nad Hrvatima 1945. nije kažnjen ni jedan jedini pojedinac. Za etnocid 1991. do 1995. ad hoc međunarodni sud za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji kaznio je nekoliko nižerangiranih srbijanskih oficira, nešto se četnika našlo pred srbijanskim i hrvatskim sudovima, i to je sve.

Stvorena je tako visoka i stalna kultura nekažnjavanja zločina nad Hrvatima. Njih se izjednačava s Armencima i Kurdima, koje je također dopušteno masovno ubijati.

Zadnjih je dana sva strahota te visoke kulture i opet doživjela potvrdu svoje trajnosti, bešćutnosti, licemjerstva i sklonosti bezočnom krivotvorenju povijesti. Josipovićev posjet Bleiburgu mogao je biti prvi korak, ali izjave koje je dao bacaju u prah sve dobre nade naivnih.

Izjava da je sada "ta priča završena što se tiče politike" besmislena je, netočna i uvrjedljiva.  Prije svega, genocid nije priča , nego užasan masovni zločin nad zarobljenim vojnicima i civilima. Rabljenjem riječi "priča" relativizira se i minorizira jedna velika tragedija, štoviše prenosi se u područje fikcije, davnih i koprenom vremena zastrtih zbivanja upitnoga zbiljskog izvora.  Drugo: odavanje počasti nevinim žrtvama, kako je Josipovićeva bleiburška predstava intonirana, i opet se vrijeđaju žrtve poglavito zato jer nije imenovan krvnik.

Ni jednom riječi Josipović nije spomenuo da se radi o žrtvama komunističkih zločina, ni jednom riječi riječi nije spomenuo partizanske krvnike, odnosno tada već organiziranu jugoslavensku vojsku čiji su predstavnici zapovjedili i podčinjeni izravno izvršili genocidni zločin. Nije spomenuo Tita, nije spomenuo da su komunisti i prije Bleiburga, te zatim i za cijelo vrijeme jugokomunističke vladavine ubijali Hrvate. Spomenuo je znači samo "nevine žrtve". Ako se ondje našao neki mlađi strani izvjestitelj bez temeljnih poznavanja povijesnih činjenica, nikako nije mogao razumjeti što se u stvari dogodilo u svibnju 1945. Je li Josipović spomenuo Britance koji su svjesno predali Hrvate u ruke ubojica? Nije ni to. Je li barem spomenuo britanske dokumente po kojima je na Bleiburgu bilo 750.000 Hrvata, od toga pola milijuna civila? Nije.  Tako se, na krajnje infantilan i licemjeran način pokušava zataškati bit bleiburške tragedije.

Na taj se način ta "priča" glede politike ne može i ne smije završiti, niti je završena. Radi se o prekovoljnoj i prozirnoj gesti , indiferentnoj predstavi koja je potaknuta rezolucijom Vijeća Europe, ali je u izvedbi trebala pokazati da je odigrana u svrhu zaštite komunističkih zločinaca. Ta krvava rana i dalje će biti uzrokom podjela u hrvatskom društvu, s tim što podjela nije simetrična – na jednoj je strani velika većina hrvatskoga naroda, na drugoj manjinska skupina koja terorizira većinu i povijesni falsifikat podiže na razinu službene državne politike, eskuplirajući najveći mogući zločin, dakle genocid. U istom stilu Josipović namjerava riješiti pitanje genocida iz devedesetih.

Mediji su se u cijeloj stvari držali iznimno neutralno, prenosili a vrlo malo komentirali. No bilo je upravo tragično čuti najavu voditeljice HTV-a koja je ( u svezi s Mesićevom reakcijom) rekla da je "i on osudio žrtve". Još jedan susret s novinarskim idiotizmom koji se tolerira na javnoj televiziji.

Mesićeve presude

Mesić nije "osudio žrtve", kako se zatim vidjelo iz priloga, rekao je da je "za osudu zločina", što je dobro, ali je onda nastavio da je "protiv odavanja počasti pripadnicima kvislinških snaga na Bleiburgu. Rekao je to u Tuhobiću, a govorio je kao počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca, kojih dakle još ima a među njima možda i zločinaca, što treba ispitati. Bez obzira što se radi o djeci ratnicima, nalik na suvremenu afričku situaciju, pa i tu ljudsku dimenziju valja uzeti u obzir prilikom presuda. Te hrvatske djece ratnika, odnosno vrlo mladih ljudi, Hrvata, bilo je i među egzekutorima u Teznom, na Kočevskom Rogu i još stotinama i stotinama mjesta, a naredbodavci tih zaluđenih, podivljalih i ideološki zajapurenih a u biti potpuno nezrelih mladića (i djevojaka) bili su stariji uglavnom srpski kadrovi u vodstvu jugoslavenske vojske, KNOJ-u i OZNI. Potonji su vjerojatno uživali gledajući kako mladi Hrvati ubijaju mlade Hrvate sa suprotne strane u ratu, a cijelu je dobro organiziranu, hladnokrvnu i temeljitu genocidnu brutalnu kampanju nadzirao maršal Tito koji je, po novijih istraživanjima, uvijek bio blizu brojnih stratišta.

Mesić, koji se nikada nije odlikovao inteligencijom, pa nije učio ni na svojim očitim pogreškama, ponavlja sada da "antifašizam nije isto što i komunizam, a zločini kojih je bilo na strani pobjednika ne smiju se zamagljivati ideološkim predznakom."

Nešto je slično govorio i kao predsjednik RH. Tada sam o tome nešto pisao, da se vidi koliko je čovjek stupidan . On se , naime, proglasio antifašistom. On kaže da zločini nisu imali ideološki predznak, dakle nisu ih počinili komunisti. Onda tko ih je počinio, jer su očito počinjeni, što i sam kaže? Ako je u partizanima bilo komunista i onih drugih, dakle antifašista, pa ako komunisti nisu počinili zločine, preostaje jedino zaključiti da su ih počinili antifašisti.

Eto, takav je mozak deset godina bio predsjednik RH.

Sada je predsjednik boraca, antifašista koji nisu dakle bili komunisti. Ti njegovi antifašisti, anonimna skupina fosilnih ostataka, odvažila se poći u Tezno, gdje su kosti gotovo dvadeset tisuća Hrvata. U Bleiburg nisu išli. Zašto ? Da se ne slave kvislinzi, reče njihov šef, legendarni partizanski borac Stipe Mesić. Iz izjave neke ženske moglo se saznati da nisu išli i zato jer na Bleiburgu nije bilo zločina, nitko nije ubijen, bilo je samo nekoliko samoubojstava.

Istine radi, na samom Bleiburgu poubijano je podosta ljudi, ali ni izdaleko toliko koliko na Križnim putovima. No, u čemu je trik koji izvode "antifašisti"? Oni znaju da Bleiburg nije samo Bleiburg, nego je opća imenica za sve Križne putove, imenica koja je postala suznačnicom za genocid nad hrvatskim narodom. Birajući Tezno umjesto Bleiburga, "lukavo" izbjegavaju priznati svu ogromnu tragediju u koju su pošli hrvatski vojnici i civili, njih 750.000 dakle, birajući mjesto gdje je ubijeno "samo" 18.000 Hrvata izbjegli su odati počast stotinama tisuća koje su pobijene na tisuću mjesta, te ta mjesta ni najgorljiviji i najtužniji potomci koji obilaze mjesta hrvatskih stradanja – ne mogu u cijelosti posjetiti.

Što je s Krašićem?

Teletekstom najavljena, u središnjem Dnevniku HTV (opet Čeljuska) nije bila spomenuta (koliko sam mogao vidjeti) obljetnica tragedije u Krašiću 1943. i potom 1945. (Jazovka). Naime, 1943. u Krašić su upali partizani i poubijali pedesetak i više mještana rodnoga grada bl. Alojzija Stepinca, koji je u to vrijeme bio zagrebački nadbiskup. Ubijali su ih vatrenim i hladnim oružjem, lopatama i krampovima. Neki od ubojica poznavali us teren, pa im se dvije godine poslije činilo pogodnim da hrvatske vojnike i civile pobacaju u Jazovku.

Znači, mjesto dvostrukoga masovnog zločina, a komemoracija je održana u organizaciji udruge iz Đakova, koja se prisjeća i svojih žrtava – Đakovčana koje su partizani ubili na samom svršetku rata.

Zašto nije bilo izvješća u Dnevniku HTV-a? Da se ne naruši slavlje antifašista, da se barem zataška kako su činili masovne zločine i tijekom rata, dvije godine nakon što su otišli u šumu i to ne na vlastitu inicijativu nego po nalogu Moskve koja je do tada bila u idiličnim odnosima s Nijemcima jer su zajedno jeli poljski kolač.

Ne znam jesu još živi svjedoci koji su vidjeli kako partizanka krampom ubija dva nećaka biskupa Šimraka u Krašiću. O tome sam svojedobno pisao (dok su svjedoci bili živi i moglo se nešto poduzeti), rečena partizanka bila je sve vrijeme jugokomunističke vladavine istaknuta funkcionarka, a zatim mirno živjela u samostalnoj Hrvatskoj. Nakon moga napisa izjavila je u novinama da lažem i na tomu je ostalo. Nitko se nije raspitivao (policija, državno odvjetništvo) jesam li ja to doista kao prononsirani lažov i literat sklon fikcijama – izmislio. Poslije je dama umrla, ali živa je još jedna koja bi mogla ispričati ponešto o Kočevskom rogu. Ali nitko ju ne pita. Aktualna politika prema takvima je: ajmo se praviti blesavi, čekajmo da svi poumiru i onda je priča gotova, politika tu nema više što reći, priču prepuštamo povjesničarima. To što zločin ne zastaruje, ne odnosi se na komuniste.

Kada bi doista moglo biti više-manje gotovo?

Kada bi bila prihvaćena zamisao Hrvatskoga kulturnog vijeća o Deklaraciji koju bi donio Hrvatski sabor i u kojoj bi (sažeto) bilo rečeno: "Dvadeseto stoljeće je najtragičnije razdoblje u hrvatskoj povijesti. Hrvatska i Hrvati doživjeli su dva totalitarna režima i jedan krvavi građanski rat. Između totalitarnih režima i ideologija nema razlike – oba su zločinačka, i komunistički i fašistički (nacistički). Ni jedan zločin nema opravdanja. Žrtvama treba odati počast i ako je moguće osigurati im dostojanstven grob, a zločince treba kazniti bez obzira na protek vremena, jer zločin genocida nema zastare." Naravno, ovaj je sažetak prepričan vrlo površno, ali se na tome tekstu radi već dulje vremena i bit će pouzdana podloga za saborsku odluku.

Jedino na taj način "priča" bi u političkom smislu bila više-manje dovršena. Sve ostalo je infantilno eskiviranje prije svega "antifašističkoga" genocida nad Hrvatima po svršetku Drugoga svjetskog rata, a koje eskiviranje je – kako rekoh –postalo službenim stilom vlasti u RH.


AUTOR: Hrvoje Hitrec

 

28 Lipanj - OSVRT RUDIJA TOMIĆA: Hrvatska je izmjenama Ustava otuđila dijasporu

Hrvatski je  Sabor donio diskriminirajuće  izmjene u Ustavu s kojima je Dijaspori ograničeno glasovanje; otuđena je jedna polovica hrvatskog naroda, stoga dišu tugom svi Hrvati koji žive izvan granica današnje Republike Hrvatske. Nakon nekoliko mjeseci rasprave u Saboru su (16. 06. 2010.) donesene četvrte izmjene Ustava od 1999. godine, usvojene su promjene sa 131 glasom za, a četiri glasa protiv i 1 glas suzdržan. Izmjene Ustava nisu podržali: Danijel Srb (HSP), Boro Grubišić (HDSSB), Ivica Pančić (nezavisni) i zastupnik hrvatskih laburista Dragutin Lesar, a suzdržao se jedini Ratko Gajica (SDSS).

''Najdulje su se vladajući i oporba  dogovarali o tome hoće li se Ustavom regulirati izborno pravo hrvatskih državljana koji žive u inozemstvu i na koji način, što je u konačnici rezultiralo kvalitetnim rješenjem prema kojem je to pravo Ustavom zagarantirano kao i pravo glasa i pravo da ti građani u Sabor biraju svoje zastupnike. Ustav je propisao da će ih biti troje, neovisno o broju izašli birača, kojih će vjerojatno ubuduće  biti manje jer će se glasati samo u hrvatskim veleposlanstvima i konzulatima. Ono što je najvažnije je to da je napokon riješeno pitanje koje je godinama opterećivalo odnose vladajućih i oporbenih stranaka i u hrvatskom društvu izazivalo nepotrebne podjele.''  (Vjesnik, 19. 06.2010.)

Ograničenjem glasovanja hrvatskih državljana, koji žive diljem svijeta, samo u uredima veleposlanstava i konzulata, minimalizirana su građanska prava,  jer zbog prostrane udaljenosti od  malobrojnih  diplomatsko-konzularnih predstavništava, diskreditirana je i  diskvalificirana hrvatska dijaspora, najdržavotvorniji dio hrvatskog naroda.

Naime, u Torontu živi više od 50.000 Hrvata, koji bi trebali glasovati na jednom (1) biračkom mjestu, u Hrvatskom konzulatu u Mississaugi. Hrvati diljem Kanade,ima nas oko 200  tisuća (neki su udaljeni po nekoliko tisuća kilometara),  trebali bi glasovati na  jednom (1) biračkom mjestu, u Hrvatskom veleposlanstvu u Ottawi. Nije ništa pogodnije ni  Hrvatima u Bosni i Hercegovini: njih  oko 300 tisuća s pravom glasa moći će glasovati samo na četiri (4) biračka mjesta – imat će 0,86 sekundi da iskažu svoje pravo glasa. Ovakve odluke imaju genocidne posljedice!

Hrvatsku dijasporu podrazumijevano sačinjavaju pripadnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, koji su bili ''opterećenje vladajućih i oporbenih stranaka i u hrvatskom društvu izazivalo nepotrebne podjele.''  Naime, sada je shvatljivo da su u Republici Hrvatskoj vladajuća stranka i  oporbene stranke opterećeni s istim problemom (ustaškom emigracijom i radikalnim iskazivanjima nacionalne propadnosti), ali ne prihvaćamo tvrdnju da je i hrvatsko društvo opterećeno s istim problemima. Dakle,  riječ je o stranačkom jednoumlju gdje nema vidne - moralne, socijalne, vjerske, nacionalne i kulturne različitosti  među čelnicima 105 političkih stranaka u Hrvatskoj!

Davorin Mlaker, ministar Uprave, kazao je da manjine koje sudjeluju s više od 1,5 posto u ukupnom stanovništvu, imaju zajamčeno tri saborska zastupnika, a onima koji sudjeluju s manje od 1,5 posto da im se jamči dvostruko pravo glasa. Hrvatska je pribrojila i priznala 22 nacionalne manjine, koje su Ustavnim zakonom potvrđene. Nacionalne manjine s 1,5 posto u ukupnom stanovništvu imaju tri zastupnika, i dvostruko pravo glasa, a Hrvatska dijaspora s oko 50 posto ukupnog pučanstva u Hrvatskoj ima jednak broj zastupnika kao srpska manjina (3), ali, bez predviđenog posebnog modela kojeg imaju Srbi.  Dakle, jedno mora biti jasno, da etničke skupine,  koje su priznate nacionalnim manjinama, mogu formirati političke stranke (ima ih već stanovit broj) i biti  politički čimbenici u Hrvatskoj.

Primjera radi, u Kanadi jednu trećinu ukupnog pučanstva čine etničke skupine; neke od njih prelaze i milijunski broj, ali nijedna etnička skupina nije definirana kao nacionalna manjina i nema nijednog etničkog ili manjinskog zastupnika, nego su svi građani zastupljeni u građanskim strankama, u kojim ima zastupnika is mnogih etničkih skupina, ali u Parlamentu sjede kao predstavnici kanadskih političkih stranaka.

Naši su nas zastupnici izdali

Nemoguće je prihvatiti tumačenje zastupnika u Saboru koji se nisu oglasili protiv odredbi kojima se ograničava korištenje prava glasa hrvatskih državljana izvan Hrvatske. ''Ne treba sumnjati kako će 'zastupnici dijaspore' taj svoj postupak pokušati opravdati 'višim interesima' ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, ali će ih demantirati riječi predsjednika HDZ 1990. Bože Ljubuća; - pouzdano znam kako EU nije zahtijevala ograničavanje prava glasa hrvatskim državljanima izvan Hrvatske, već SDP''.(Dnevnik,ba) 17. 06. 2010.)

U Dnevniku također piše,  kako je Kosorka, iz krajnje sebičnih razloga, sklopila pakt sa SDP (Zoranom Milanovićem) kako bi ona bila ta koja će Hrvatsku uvesti u EU. Dakle, bio je izbor u Saboru: služiti svom narodu ili Jadranki Kosor -  svi zastupnici iz dijaspore odlučno su se prilijepiti uz Kosorku.  Pares cum poribus  facillime congregantur! (Jednaki se s jednakima najlakše udružuju.!)

Zastupnici iz dijaspore su nominirani i birani iz redova HDZ-a. Hrvatima u svijetu bilo je nametnuto mišljenje, da su njihovi zastupnici državotvorni predstavnici, koji će braniti  ono što je krvlju stečeno – demokratsku i samostalnu državu hrvatskog naroda. Ali, nažalost, činjenice govore da zastupnici iz dijaspore nisu za dvadeset godina utjecali niti na jednu donesenu odredbu, nego su slijedili vođu i u Saboru klimali glavom. Istina, vodili su računa o svojim privatnim poslovima, tako su se neki od njih debelo obogatili i stekli velike ''zaslužne'' mirovine. Zar je moguće da u maloj Hrvatskoj ima tako veliki broj izdajnika i lopova?

Novim Ustavom dijaspora ima pravo na tri zastupnika, bez obzira koliko nas izišlo na izbore. Stoga bi bilo politički korektno, da hrvatska dijaspora potpuno ignorira slijedeće izbore RH, pa neka vladajuća stranka (ili koalicija) izabere svoje podanike u Sabor. Dakle, ne moramo biti robovi nepravednih zakona, da možemo prividno biti slobodni.  Ustavni amandmani su izglasani u Saboru i postali su zakonske odredbe, stoga neka oni koji su ih ozakonili određuju zastupnike, ali odgovornost ih neće zaobići ni pred Božjim ni pred narodnim sudom.

''Jedno je sigurno, kao što narod (bh Hrvati) pamte tko je u njihovo ime potpisao Daytonski, tko Bečki sporazum, tko Petritschewe amandmane, tako će zapamtiti i imena onih koji su ih izdali, glasajući za diskriminirajuće izmjene ustava Hrvatske.''  (Milan Šutalo,  Dnevnik.ba)

Vesna Pusić spasila Hrvatsku od srpske enklave

Amandman zastupnice Vesne Pusić (HNS) u posljednji trenutak spriječio je da se uz izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina provuče i odredba da srpsko Zajedničko vijeće općina (ZVO) na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema dobije pravnu osobnost. Da je u Saboru prošao prijedlog  Vlade (HDZ i koalicije) imali bismo formirane  teritorijalne jedinice u Hrvatskoj temeljene na jednonacionalnom etničkom principu. Dobili bi također dvije kategorija Srba u Hrvatskoj: one iz istočne Hrvatske s posebnom teritorijalnom jedinicom, i ostale u zapadnoj Hrvatskoj.

Kakav paradoks: da nije bilo Pusićkinog amandmana imali bismo srpske enklave u Hrvatskoj, koje bi podsjećale na proglašenu srpsku autonomiju u Krajini iz ratnih dana. Sve bi se to reguliralo kroz Ustavni zakon koji je ravan Ustavu. Ustavne izmjene bile su sastavljene od Vlade (HDZ i koalicije), te da nije bilo Vesne Pusić (koju često i opravdano optužujemo zbog Titoljublja, jugonastalgije, srbofilja, kao i haško njuškalo i sl. ), premijerka Jadranka Kosor bi sa svojim srpskim kolegama u koaliciji (potpredsjednikom Vlade Slobodanom Uzelcom i Miloradom Pupovcem)  ozakonili bi takvo antihrvatsko, odnosno izdajničko rješenje.

Međutim, Vesna Pusić (HNS) spasila je  HDZ-ove zastupnike u Saboru, koji su bili spremni jednoglasno prihvatili predloženi zakonski tekst Jadranke Kosor: uspostavu srpske teritorijalne autonomije. Dakle, većina Zastupnika u hrvatskom  Saboru nemaju nacionalne svijesti, nemaju državotvornu ideju, nemaju osjećaj odgovornosti, nemaju viziju budućnosti, nego slijede vođu, ne zbog stranačko-idejne lojalnosti, nego zbog uhljebljenja. Doduše, inficirani su virusom materijalizma, otrovani zastupničkim privilegijama i umišljeni Europejci, kojima će nakon ulaska Hrvatske u Europsku zajednicu biti osiguran raj na zemlji, a nakon smrti (ako umru!) čekaju ih počasne lože u raju.

Ne možemo očekivati  nikakve možebitne izmjene u novom Ustavu, bez obzira s kakvim argumentima izlazili u javnost, ali možemo upozoriti hrvatski narod da ga opet vode njegovi predstavnici u tuđe vode i  novo ropstvo. Stoga na slijedećim izborima treba očistiti uljeze iz državotvornih stranka, koji se više neće moći skrivati iza nekih mrtvih ili živih idola, nego biti u službi hrvatskog naroda  i svojih birača koji su mu dali povjerenje.  Nažalost , s novim Ustavom moramo živjeti dok ne izaberemo nove zastupnike koji će uskladiti Ustav s potrebama hrvatskog naroda.

Autor: Rudi Tomić

Republika Hrvatska,  Sretan ti Dan državnosti

Normalno je i uobičajno za sve slobodne narode izabrati jedan dan u godini za svoj nacionalni dan kao rođendan. Republika Hrvatska ima dva rođendana!

Na temelju rezultata slobodnim i poštenim izborima 22. travnja i 6. svibnja 1990. na 30. svibnja 1990. konstituiran je prvi višestranački (Hrvatski Narodni) Sabor. Tako, službeni rođendan Republike Hrvatske, Dan državnosti, do 2002. bio je slavljen kao glavni nacionalni blagdan.

Na 12. Svibnja 1990, prigodom Majčinog dana, dr. Franjo Tuđman uputio je čestitku svim hrvatskim majkama i naglasio da se – citiram - “u ovim prijelomnim trenucima, nakon teških desetljeća najrazličitijih nevolja, rađa nova Hrvatska” i uputio poziv “čitavom hrvatskom narodu u Domovini i iseljeništvu, te svim građanima Hrvatske, da 30. svibnja 1990. na dan saziva Hrvatskog sabora i izbora Vrhovništva suverene Hrvatske, proslavi kao Dan hrvatske državnosti i da to ubuduće činimo tradicionalno”.

Na dan 30. svibnja 1990.g. u zagrebačkoj katedrali sudjelovao je prvi predsjednik RH pokonji dr. Franjo Tuđman sa suradnicima i izabranim saborskim zastupnicima na misnom slavlju, koje je predvodio, također pokojni kardinal Franjo Kuharić. Zatim je od konstituiranja prvog višestranačkog Hrvatskog sabora, dr. Franjo Tuđman je bio izabran za prvog predsjednika Predsjedništva tadašnje SR Hrvatske. U prigodnom je govoru ukazao i na vrlo teško stanje u kojem se to preuzimanje vlasti zbiva i najavio zadaće, koje stoje pred Hrvatskim saborom.

Opće narodno slavlje započelo je toga dana na Markovom trgu, nastavljeno je neviđenim mnoštvom ljudi na Jelačićevu trgu, na Jarunu i diljem Hrvatske.

Kako su se u to vrijeme i vlast i narod nadali mirnu raspadu Jugoslavije, taj je dan bio izabran kao službeni rođendan hrvatske države. Nažalost, našemu narodu nije bilo suđeno da njegova dvostruko potvrđena politička volja bude dostatan uvjet za stvaranje i međunarodno priznanje države. Velikosrpska agresija, četverogodišnja okupacija trećine hrvatske države (1991–1995) i njezino postupno oslobođenje , prisilili su nas da državu rađamo i gradimo na rate, u dugom razdoblju od 1990. do 1998. godine. Baranja i istočni podunavski dio postali su dijelom hrvatske države tek 1998!

Nakon smjene vlasti 2000, zakonski je promijenjen – 2002. godine: Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, službeni rođendan Republike. Tim je zakonom hrvatska država, umjesto jednoga, dobila dva „rođendana“:

  • Prvi: Dan državnosti premješten je od 30. svibnja na 25. lipnja, a opravdanje za tu čudačku odluku pronađeno je u okolnosti što je Sabor 25. lipnja 1991. (poslije  referenduma o neovisnosti 19. svibnja 1991, na kojem je 94 posto građana glasovalo za neovisnost od komunističke strahovlade), usvojio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, koja je, da apsurd bude potpun, istog dana zamrznuta na tri mjeseca.
  • Drugi: Dan neovisnosti ozakonjen je kao poseban blagdan i neradni dan. Slavi se 8. listopada kao spomen na „tajno“ saborsko zasjedanje koje je 8. listopada 1991. održano u podrumskoj dvorani INA-e, nakon što su zrakoplovi JNA dan ranije raketirali Banske dvore. Tragikomično je to što su s Tuđmanom u Dvorima u času raketiranja bila dva čelna čovjeka države u ime koje ga je JNA željela likvidirati: Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ i formalni vrhovni zapovjednik JNA i predsjednik Vlade SFRJ - Ante Marković.  Na „tajnom“ zasjedanju u INA-inu podrumu Sabor je usvojio Odluku o raskidu svih državno-pravnih sveza Republike Hrvatske s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ, koju je napisao Vladimir Šeks.

Mnogi od političara i danas vjeruju kako je njihov tadašnji odlazak u podrum bilo junaštvo, za hrvatsku povijest znatno važnije od svih podrumskih dana koje su stotine tisuća ratnika i civila proveli u podrumima i bojišnicama Vukovara, Zadra, Šibenika, Dubrovnika, Pakraca, Vinkovaca, Gospića ili kroz cijele Herceg-Bosne. Od političara, jedino Tudjman nije se skriva u podrumu. U njegovi rijeći “Zvali su me, ali se nisam želio skrivati u podrumu dok su ljudi diljem Hrvatske ginuli! Želio sam pokazati JNA da ih se ne bojimo!” (Inače, važno je znati i to da se predsjednik Tuđman nakon raketiranja Banskih dvora privremeno preselio u ratno sklonište u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.)

Za Dan državnosti (30 svibanj ili 25 lipanj – koji god slaviš), zajedno su zaslužni domovinski i iseljeni hrvati te hrvati iz svih djelova hrvatskog povjesnog područja Dalmacije, Slavonije, Istre, Bosne i Hercegovine, Like, Zagorja i Međimurja, Srijema, Baranje i Bačke, Gorskog Kotara, Sanđaka i Boke Kotarske.

Dan državnosti kao i Deseti Travanj su dani koji simboliziraju tisućljetnu borbu i patnju brojnih hrvatskih pokoljenja, koje su se borile za opstojnost hrvatskog naroda. Mi Hrvati odajemo počast svima koji su u domovinskom ratu i kroz burna stoljeca, ugradili svoje živote u temelje hrvatske državne samostalnosti.

  • Dan državnosti u prvom redu simbolizira hrvatski uspjeh i hrvatsku pobjedu.
  • Dan državnosti označava nacionalno–domoljubnu hrvatsku.
  • Dan državnosti obožavaju i slave državotvorni, ponosni i svjesno rodoljubni Hrvati.

Hrvati u Australiji i svijetu koji znamo što je znaćilo živjeti u tuđini bez svoje države za vrijeme bivše državne tvorevine, danas bi trebali biti ponosni za naš doprinos u uspostavi naše hrvatske državne samostalnosti.

Kad smo se obranili od četnika i strane sile, sad se branimo o domaći izroda koji opet radu na obnovu treću jugoslaviju ili neku zapadnu Balkansku konfederaciju . Na primjer:

  • Ni oporba ni vlast više ne odaju počast, niti ne polažu vjence na Oltaru domovine na na na Dan Državnosti;
  • Domovinki rat osudili zločinićki i generali u pritvoru ii suđeni žato što su branili svoje ognjišta;
  • Niti jedna osoba nije bila osuđena za zloćine učinjene poslje drugog svijetskog rata (genocid nad Hrvatima) gdje je jedan dio državanotvorni hrvata poklano a drugo iseljen;
  • Počela povijesni revizionizam i širenje neistine kao na primjer, jugo-komunisticka uloga u stvaranje Republike Hrvatske i da su svi na stranu Nezavisne Drzave Hrvatske, ratnici, civili i katolička crkva bili zločinci;
  • Rušenja spomenika hrvatski domoljubima (kao na primjer Juri Francetiću i Mili Budaku);
  • Amnestija i slobodni povratak četnicima koji su rusili, palili, ubijali i silovali kroz cijelu Hrvatsku – još im kuće napravili;
  • Sve poduzeće i imanje prodano;
  • Media u rukama politićara;
  • Hrvatski Nardoni Ustav promijenjen;
  • Manje prava domaći i iseljeni Hrvata i Hrvata koji živu na povijesne hrvatske područja;
  • Nije riješano ni granična pitanja sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Srbijom

Ali Opet imamo nadu da će se Hrvati probuditi i prestat će šutnja.

Mi smo bili najsretnija hrvatska generacija, koji smo doživjeli viditi slobode Hrvatske, ali sada moramo preuzeti ogromno veliku odgovornost, a ujedno i dužnost ućiniti sve što je u našoj moći, saćuvati, braniti i štititi na svakom mjestu hrvatski, nacionalni i državotvorni interes.

Uz ovaj današnji dan potrebni su nam svi hrvati (domovinski i iseljeni) i državljani republike hrvatske, raditi na opće hrvatskom zajedništvu, miru, ljubavi, opraštanju i razumjevanju jedni prema drugima, samo u ovim oblicima možemo biti na pomoći, hrvatskoj zajednici u Australiji i domovini hrvatskoj.

25. Lipnja? Pa Dan državnosti!

Ovo je doba godine kad većina Amerikanaca počinje misliti o tomu da trebaju izvjesiti svoje nacionalne zastave na pročelja svojih kuća i u svoja dvorišta i slaviti svoje hrabre pretke, koji bi danas bili nazvani „teroristima“ uključujući čak i Georga Washingtona, prvog predsjednika i Oca Domovine. (Uostalom, nisu li nasumce palili kuće britanskih lojalista za vrijeme američkog rata za neovisnost, ubijajući mnoštvo nedužnih, opravdavajući to u ime slobode kao plemenitog cilja?) Da, govorim o 4. srpnju, Danu neovisnosti, jednom od najvećih blagdana u SAD-u. To je dan kada svi iznose zastave, „Old Glory“, „Stars and Stripes“ i ističu ih u prednjem dvorištu, stavljaju na poštanski sandučić, na kućni jarbol ili na prozor svog automobila. Pošteno govoreći, nakon tragičnih događaja 9. rujna, mnogi Amerikanci drže izvješene zastave tijekom cijele godine, kako bi pokazali svoj odlučni, prkosni domoljubni stav da nitko i ništa neće baciti Ameriku na koljena. Nakon svega, zastava je jedan od najmoćnijih simbola zajedničke povijesti, tradicije i vjerovanja, ukratko, jedinstvenoga identiteta: „Ja sam Amerikanac i ovo je moja zastava!“

Važnost zastave Amerikanci su shvatili još davno, kad je 1877. godine, slavljen prvi put „Dan zastave“, komemorirajući 100. godišnjicu proglašenja službenog američkog barjaka. U to vrijeme, Kongres je zatražio da zastave budu izvješene na sve zgrade državnih institucija na 14. lipnja.  Predsjednik Woodrow Wilson proglasio je 1916. godine taj dan nacionalnim blagdanom, a kasnije, 1949. predsjednik Harry Truman zapravo je svojim potpisom ustanovio ga kao državni „Flag Day Bill“. Tek 1996. godine predsjednik „ognjištar” Bill Clinton donosi zakonsku odluku o proglašenju američkog dana zastave, izjavljujući da „nema boljega simbola za vrijednosti i tradiciju naše zemlje nego što je zastava SAD-a...ona potvrđuje kontinuitet i daje primjer duboke obveze prema slobodi i jednakosti, i mogućnostima stvorenima od naših utemeljitelja prije više od dva stoljeća.“

Zamislite moje iznenađenje kad sam neki dan, saznala da su predsjednik Josipović i premijerka Kosor u prigodi 25. lipnja 2010. i hrvatskog Dana državnosti dali zajedničku izjavu o ponosnom barjaku hrvatskom, nadahnuti, bez sumnje, inspirirajućim riječima i djelima drugih uglednih lidera tijekom povijesti. Tekst glasi:

„Proglašavamo: hrvatska zastava krasi učionice, državne ustanove, sudnice i crkve, služeći kao dnevni podsjetnik povijesti ovoga naroda, njegovih postignuća i trajne predanosti zaštiti individualnih prava. Hrabri pripadnici naših Oružanih snaga nose zastavu kao što ispunjaju svoju misiju obrane blagodati demokracije i mira diljem svijeta; naš stijeg vijori s javnih zgrada kao znak našeg nacionalnog zajedništva; a njezini nabori rese grobove naših pokojnih velikana. Zastava je oznaka časti za svih – simbol naših zajedničkih građanskih stremljenja...ovoga tjedna i tijekom cijele godine, činimo sve što možemo da naučimo mlađe naraštaje o značenju naše zastave. Njezina crvena, bijela i plava boja predstavljaju...hrabrost i poštenje naše nacije, dok njezini grbovi ističu posebnost ali i jedinstvo regija naše zemlje. Neka nas zalog vjernosti ovoj zastavi potiče na domoljublje i uzdigne njezine boje visoko kao izraz našega ponosa i poštovanja prema hrvatskom načinu življenja.

Sada, dakle, mi, Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske i Jadranka Kosor, predsjednica Vlade Republike Hrvatske, ovime proglašavamo 18. lipnja kao hrvatski Dan zastave, da bi tijekom cijeloga tjedna kroz dostojnu proslavu bili uvedeni u hrvatski Dan državnosti 25. lipnja, i tako svake godine. Mi izravno i službeno dajemo ovlast da se zastava izvjesi na sve Vladine zgrade tijekom ovoga tjedna, i pozivamo sve Hrvate da proslave Dan zastave i Dan državnosti tako što će izvjesiti hrvatske stjegove na svoje domove i na druga prikladna mjesta.

Mi također pozivamo hrvatske građane da s ponosom i dužnim poštovanjem sudjeluju u svim ceremonijama, javnim skupovima i aktivnostima proslave Dana zastave i Dana državnosti,  u čast našemu narodu i njegovoj slavnoj baštini, te da javno pjevaju nacionalnu himnu pod zastavom Republike Hrvatske.“

Zamislite kako bi ove riječi zvučale iz Banskih dvora i s Pantovčaka: slaviti s ponosom i čašću dan koji simbolizira hrabrost, predanost i veliko junaštvo onih koji su se borili i umrli za hrvatsku slobodu, izvjesiti visoko zastavu koja simbolizira tu skupo izvojevanu slobodu, na svaki jarbol, svaki prozor i na svaki automobil i Vladinu zgradu!  Ali dragi čitatelji, ovo nije stvarnost, barem još ne, jer na žalost, ovo su bile nešto izmjenjene riječi predsjednika Billa Clintona iz njegove proklamacije 1996. godine. Umjesto da se Vlada oglasi jednom ovakvom izjavom, mi imamo potpunu zbrku među Hrvatima i hrvatskim građanima. Kada je Dan neovisnosti? Kada je uopće ustanovljen taj zakukuljeni dan? Mora biti da je u svibnju, neki kažu, ali mislim da je u srpnju ili u lipnju? Kako možemo slaviti dan kojega se ne možemo ni sjetiti? Zašto su promijenili njegov prvotni datum? I tko nas je uopće pitao? Ako se ne mogu sjetiti dana neovisnosti svoje zemlje, onda je nemoguće da ću ga proslaviti i obilježiti na dostojan način. Možda je to i bila namjera onih koji su nemarnim potezom pera (Ive Škrabala, kažu neki) pomicali taj dan u kalendaru dok ga nisu pomaknuli tamo gdje su željeli i rekli – to je to! Olakšali su posao globalistima i manipulatorima, zar ne, jer zemlja koja ne slavi svoju neovisnost, izborenu kroz pobjedu u obrambenom ratu u „krvi, znoju i suzama“ svih njezinih građana, umire, i zemlja bez heroja je već mrtva. Ali dosta s tim...Vrijeme je potrage za zastavom. Znam da je tu negdje, na vrhu kredenca, u nekoj ladici ili kutiji u ormaru...

SVIM HRVATIMA I HRVATSKIM GRAĐANIMA

SRETAN DAN DRŽAVNOSTI!

Julienne Eden Bušić

http://dalje.com/

22 Lipanj 2010 - Odana počast žrtvama bačenim u Jazovku

Misu zadušnicu kraj jame Jazovke predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić koji je u propovijedi istaknuo kako se ne treba bojati prošlosti. Pokraj jame Jazovke, kod Sošica na Žumberku, danas je misom zadušnicom, polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća odana počast vojnicima, ranjenicima, medicinskom osoblju te časnim sestrama koje su partizani ubili tijekom i nakon Drugog svjetskog rata i bacili u tu jamu.

U jamu Jazovku partizani su bacili tijela pripadnika vojnih postrojba NDH koje su ubili nakon bitke kod Krašića 1. siječnja 1943. te u svibnju i lipnju 1945., kao i tijela ubijenih ranjenika, medicinskog osoblja i časnih sestara odvedenih iz bolnica 1945. 'Spomen-pohod Jazovka' tradicionalno se organizira 22. lipnja, na Dan antifašističke borbe.

Organizator je udruga Hrvatski obredni zdrug - Jazovka, a ove godine je 20. obljetnica otkrića jame Jazovke i uzastopnih spomen-pohoda. Na odavanju počasti žrtvama, po podacima organizatora, okupilo se oko trinaest tisuće predstavnika udruga i rodbine ubijenih. Misu zadušnicu kraj jame Jazovke predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić koji je u propovijedi istaknuo kako se ne treba bojati prošlosti već ju treba prihvatiti i prenijeti budućim naraštajima.

Zločin se ne može opravdati zločinom, a mržnja se ne može prevladati mržnjom, poručio je kardinal Puljić. Na misi i molitvi ispred jame Jazovke sudjelovalo je i 20-tak rimokatoličkih i grkokatoličkih svećenika te Idriz ef. Bešić, izaslanik muftije Šefka ef. Omerbašića.

Pokraj jame je pročitan 'Prosvjedni zahtjev vlastima RH', koji je potpisao predsjednik Hrvatskog obrednog zdruga Jazovka Boris Prebeg. Traže da se otkrije povijesna istina o Hrvatima žrtvama Drugoga svjetskoga rata, poraća i razdoblja totalitarnoga jugokomunističkoga sustava i da se provode dokumenti UN-a, Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, Europskoga parlamenta i Hrvatskoga sabora, međunarodni ugovori i hrvatski propisi o kaznenome progonu zločinaca te odštetnim pravima žrtava.

Traže 'isključenje preostalih i prerušenih nositelja jugokomunističkoga totalitarizma iz vlasti i državnih i javnih služba, te osudu jugokomunističkog zločinačkog sustava i svjetonazora'.

Zatražili su da se 'za života i posmrtno imenuju izravni krvnici te da se vrati čast i pravo žrtvama'.

U 'Zahtjevu' se ističe kako 'tzv. antifašisti svakoga 22. lipnja slave svoj lažan i prazan praznik protuhrvatskoga jugo-komunističkog ustanka'. Jer 'tko u Brezovici te diljem Hrvatske slavi komunističko-četnički ustanak od 22. lipnja 1941., taj opet ubija mučenike svih Jazovka', navodi se u Zahtjevu u kom se traži i da se 'izbrišu sablastne tragove Tita', prije svega ime Trga maršala Tita u Zagrebu.

Traže i da se Ustav RH 'očisti od avnojsko-zavnoških neistina te u osnovama Ustava potvrde da je Republiku Hrvatsku oslobodio i uspostavio Obrambeno-osloboditeljski rat ili Domovinski rat, što nisu Titovi partizani, nije Avnoj i nije Zavnoh'.

www.hina.hr

16 Lipanj 2010 - Peta izdaja Hrvata

Poštovani Hrvati u iseljeništvu. Upamtite dobro sljedeća imena: Ivan Bagarić (HDZ1990 - Tomislavgrad), Dragan Vukić (HDZ1990 Ravno) , Ivo Andrić Lužanski  (HDZBIH,  Živinice), Rade Bošnjak (HDZBIH Jablanica ). Goran Marić (HDZ RH - Grude).

Ovih pet ljudi izabrani su u Hrvatski Sabor na listi XI izborne jedinice točnije na listi hrvatskih državljana s prebivalištem van RH. Sa zadatkom da štite interese onih koji su ih birali.

Dugogodišnjim kompormitiranjem Hrvata izvan RH za interese HDZ-a RH , ignorirajući stvarne potrebe hrvatskih državljana koje predstavljaju bili su samo nastavak politike ikebana u Saboru RH.

Danas su učinili povijesnu izdaju glasavši za izmjene ustava RH koji unutar sebe samoga ugrađuje diskriminaciju hrvatskih državljana izvan RH u odnosu na one koji žive u RH.

Drugim riječima njih petorica složili su se s ostalima u Saboru da glas Hrvata van RH treba vrijediti manje od glasa hrvatskih državljana unutar RH.

Protiv toga bila su tri zastupnika Glavaševog HDSSB-a i zastupnik HSP-a Danijel Srb.

Slavonijo hvala ti!

(poskok.info)

Otvoreno poziv - Jazovka 2010.

Poštovani!

I ove ćemo godine Gospodnje − dne 22. lipnja − hodočastiti na strahotnu žumberačku jamu Jazovku pa od zaborava i kleveta braniti mučenike u dubinama svih Jazovka. Označit ćemo tako i 20. obljetnicu odkrića jame Jazovke i uzastopnih Spomen-pohoda na to množtveno stratište i grobište žrtava jugo-komunističkih genocidnih zločinstava.

Na Jazovku hodočastimo u spomen i čast svima mučenicima, koji diljem hrvatskoga Puta sebe daju, da obstane Dom, koji sebe žrtvuju braneći Domovinu Hrvatsku. Tako spomen-pohodi svakoga 22. lipnja uzdižu Jazovku do središnjega znamena (simbola) za sve Jazovke, za sva množtvena stratišta i grobišta u Domovini − poput Bleiburga u Tuđini.

Ovogodišnju će sv. misu na Jazovki predvoditi uzoriti gospodin Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, i time uzvisiti sav Spomen-pohod.

Stoga Vas o 20. obljetnici Spomen-pohoda na Jazovku pozivamo, pridružite se! U svojim župama, redovima, zajednicama i udrugama te osobno i samostalno ustrojite (organizirajte) povratni prievoz autobusima i osobnim kolima do Sošica na Žumberku. Sudjelujte u Spomen-pohodu JAZOVKA 2010.!

S poštovanjem

http://www.udbina.com/

 

27 svibnja 2010 - “Hrvatska Fešta 2010”.

Protekloga vikenda Hrvati Canberre priredili su veliku trodnevnu “Hrvatsku Feštu 2010”.

Izvrstan odaziv na neki je način bila proslava svega u čemu su Hrvati dali svoj doprinos životu i općoj zajednici ACT-a, doprinos koji nadilazi svima poznate okvire graditeljstva i sporta.  Moda, politika, gastronomija, “show business” samo su neke od branši u kojima smo ostavili svima vidljiv pečat, a od svega toga pomalo moglo se vidjeti, osjetiti i okusiti u Hrvatskom klubu O’Connor.

Službeni početak “Fešta”dogodio se u petak, kada je legendarna melbournška gruba “Major Minor” nastupila pred brojnom, uglavnom mlađom i publikom srednje dobi.

Prije, tijekom i nakon njihova repertoara mnogi su uživali kušajući ponudu sa “Ante’s Kransky štanda”, što im je dalo dodatnu snaga za plesanje do ranojutarnjih sati.

Kako su glasno i žestoko “zaružili”, začudilo nas je koliko se njih pojavilo na subotnjoj zabavi.  Možda je jedan od razloga dobrog odaziva na zabavu bilo i šaputanje da će se zavrtiti i bik na ražnju, što se na kraju pokazalo točnim.  Prema svemu sudeći reakcije na pečenog bika koji se “okrenuo” za proslava 10. travnja, bile su više nego pozitivne.

Na zabavi sun a radost mnogih nastupili momci i djevojke Hrvatskog folklornog ansambla “Croatia”, ljubimac lokalne publike Ante Sep koji je svoj glazbeni repertoar posvetio preminuloj klupskoj legendi Milivoju Markežiću te “Major Minor” koji su rasplesali cijelu dvoranu.

Tijekom večeri mogli su se čuti komentari, polavito mlađih, kako su oduševljeni što još jednom imaju priliku uživati u izvedbi “Major Minor”, poglavito što dečki uvijek odaberu set najpoznatijih, starijih, ali i novijih hrvatskih budnica koje publika uvijek pjeva iz sve snage.

U nedjelju se održao “Obiteljski dan”, koji su neki preimenovali u “Otriježnjenje party”.  Trodnevna “Fešta” zaokružena je izvrsnim pečenjem, nastupima mlade grupe HFS “Croatia”, palačinkama Hrvatske škole, “Halkion” koktelima, zaokružbom umjetnina i prikaza povijesnih granica Hrvatske te portretima Miss Croatije.  Izložene su i mnogobrojne zahvalnice čiji je broj začudio mnoge koji nisi bili svjesni koliki je doprinos ovaj klub dao izgradnji i obrani modern hrvatske države.

Mnogi članovi i posjetitelji propustili su pogledati sve ove navedene izloške jer se nisu mogli odvojiti od stolova u prvom klupskom “Pivskom vrtu”, gdje je veliki hladnjak “Maks” doživio svoju premijeru.

Veliki tim volontera Hrvatskog Doma koji je oraganizirao ovu trodnevnu feštu zaslužuje sve pohvale.  Izvrsnoj organizaciji teško je bilo naći najmanju manu.  Poslije svega, mnogobrojni posjetitelji zaključili su kako je “Hrvatska Fešta 2010” dokazala kako proslvljanje hrvatskih vrijednosti i povijesti nije samo “ispravna stvar”, već je i vrlo zabavno iskustvo.

Cijeli je vikend protekao u pravoj slavljeničkoj atmosferi i još jednom pokazao da zajednica Hrvata Canberre proživljava još jednu renesansu koja učvršćuje duh i gradi još jače veze među našim ljudima.

 

HRVATSKA FEŠTA 2010 - ZAHVALNICA

Australski-Hrvatski Klub zahvaluje svi sponsori i dobrovoljci tko su pomagli proslava 41-godina naš Hrvatski Dom O’Connor sa “Hrvatska Fešta 2010”.

Zlatni sponzor:   Marko Barač

Srebrni sponzori
Clarity Accountants – Vlado Lauc
Halkion Pelinkovac  Dimče Velkovski    
Marko Body Repairs – Obitelj Nazor
Strika Homes -  Ivan Strika

Brončani sponzori

Phase Four – Tony Polak
Volare Concepts - Paul Barišić/Phil Ujdur
Pacific Stone – Ante Džaja/Stipe Rezo/ Daniel Zovko
Professional Project Solutions - Obitelj Radić
Victory Homes – Obitelj Crnčević
Creative Kitchens – Ivan Jurković
Erindale Centre/Canberra Ave Smash - Steve Kunovac
In Line Kitchens & Joinery - Stephen Jukić/ George Benc
Mint Kitchens - Vince Gudelj
Z & M Homes – Mladen Vedrić
Bos Brod Concreting - Blaž Čelebija
NDH Group - Obitelj Šporčić
Ves Pilatić
Majstori – Paul Brkić
Modern Electrical Technologies – Mladen Rogić

Volontera


Al Hopkins, Ana Benc, Anita Mišić, Ante Mrkonjić, Ante Nazor, Ante Rac, Ante Sep, Ante Šporčić, Blaž Lukić, Bozo Dumančić, Danijel Kovač, Darren Khan, Dennis Pećar, Dragica Jarnjević, Filip Potrebica, Gene Stafford, Ivan Potrebica, Ivanka Mrkonjić, James Modrić, Janja Perić, Joe Pavlić, Joza Boljkovac, Jure Kasunić, Kata Mikulić, Kata Rac, Katica Šporčić, Marica Belavić, Marija Goodwin, Marija Lemić, Marija Pavičić, Marija Perić, Marija Webster, Mario Kresoja, Marko Antunović, Marko Nazor, Maryane Radić, Natalia Radić, Nikola Šporčić, Obitelj Rezo, Pierre De-Alvia, Radoslav Vareškić, Slavko Crnić, Slavko Leko, Sonja Nazor, Stefica Alves, Stefica Džaja, Steve Brozinić,
Stipe Radić, Stjepan Nazor, Tomislav Džaja, Valent (Voli) Jagušić, Veselko Pilatić, Zdenka Šporčić, Zlatko Bajza i Zvonko Vlašić ml.

Izvođača

Major Minor, Slavkovi Veseli Decki, Ante Sep & HFS ‘Croatia’.

Medija

Hrvatski Radio Sat Canberra, CRO2000RADIO Sydney, FM 104.7, FM 106.3, 2CC & CROEXPRESS